Pohovani kolutići luka

Pohovani kolutići luka

Pohovani luk 3

By Dubi Published: avgust 27, 2012

    I izgled i ukus

    Ingredients

    Instructions

    1. Nekoiko glavica luka srednje veličine (računati 1 glavicu po osobi) očistiti od ljuske i naseći na ploške – koturove širine prsta. Razdvojiti svaki kotur da se dobiju prstenovi.
    2. Tako dobijene prstenove – kolutove luka posoliti i blago začiniti biberom i suvim začinom. Dobro promešati, pazeći da se kolutovi ne pokidaju. Začinejne kolutove uvaljati brašno.
    3. Zagrejati ulje u većoj količni – otprilike 1cm ulja u posudi za prženje (šerpa, duboki tiganj, vok...) ili fritezu na najjaču vatru. Spustiti 5-6 kolutova luka u vrelo ulje i pržiti kratko, dok ne dobiju zlatnu boju (veća količina luka bi smanjila temperature ulja).
    4. Probati i po potrebi dosoliti. Po želji poprskati majonezom, limunovim sokom ili soja sosom, sitno seckanim peršunovim listom ili korijanderom

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Prosta musaka od povrća

    Prosta musaka od povrća

    Prosta musaka od povrća

    By Dubi Published: avgust 26, 2012

      Vrlo lako, vrlo fino

      Ingredients

      Instructions

      1. Naseći 3 - 4 veća ili više manjih krompira na kolutove srednje debljine i ubaciti ih u lonac da se kuvaju. Dodati im malo soli i ostaviti ih da kuvaju 2 minuta nakon što voda provri.
      2. Za to vreme uključiti rerenu na 180 stepeni, i naseći 4 – 5 većih paradajza na polukolutove i 2 – 3 glavice luka na kolutove.
      3. Krompir izvaditi i ocediti. Nauljiti dublju tepsiju za rernu i na dno poslagati krompir. Posoliti, dodati malo suvog začina i bibera, pa poprskati krompir uljem. Preko krompira poređati kriške luka, a preko luka kriške paradajza koje posoliti i začiniti secaknim bosiljkom. Ukoliko je preostalo mesta i materijala, ponoviti još jednom ređanje. Završni, gornji sloj bi trebalo da bude naizmenično poređana jedna kriška povrća preko druge, do polovine širine prethodnog koluta, kao lepeza, u kombinaciji sve tri vrste povrća. Poprskati sa malo ulja odgore
      4. Složeno povrće staviti u rernu da se peče, na srednjoj visini. Peći oko 20 minuta pa proveriti viljuškom koliko je krompir mekan.
      5. Pet minuta pre nego što bude gotovo, izvaditi posudu iz rerne i poslagati od gore kriške belog kravljeg podlivenog sira, koji posuti sa još malo bosiljka ili secaknim peršunovim listom. Peći dok sir ne počne da se topi

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Dinja punjena šampanjcem

      Dinja punjena šampanjcem

      Punjena dinja 3

      By Dubi Published: avgust 26, 2012

        Dekadentno letnje osveženje

        Ingredients

        Instructions

        1. Odabrati dinju jajastog oblika. Poželjno je da bude tzv. „ananas“ a ne „bundevara“ (dakle, zelena iznutra a ne narandžasta).
        2. Odseći jedan vrh dinje kao klobuk i sačuvati. Kašikom izvaditi sve semenke. Potom pažljivo nožem izvaditi unutrašnjost koliko je moguće, i naseći je na kockice. Unutrašnjost pošećeriti izdašno belim ili žutim šećerom i napuniti šampanjcem do trećine. Potom ubaciti kockice dinje i dve šake višanja bez koštica (ako su bile smrnute, odmrznuti ih do pola) i još seckanog voća po izboru. Po potrebi dodati još šampanjca (ljubitelji koktela mogu dodati neki liker ili jače piće po izboru). Vratiti klobuk kao poklopac i sve ostaviti u frižider da se hladi. Ako nema vremena za hlađenje, ubaciti kockice leda.
        3. Služiti u činijama, kao voćnu salatu, sipati iz same dinje. Kugla šlaga ili sldoleda su opcioni.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Breskve sa amareto punjenjem

        Breskve sa amareto punjenjem

        Breskve sa amareto punjenjem 3

        By Dubi Published: avgust 26, 2012

          Lako i slatko

          Ingredients

          Instructions

          1. Pripremiti puter da bude mekan na sobnoj temperaturi. Četiri veće breskve prepoloviti i izvadaditi koštice. Nožem iseći još malo sredine, da udubljenje za punjenje bude veće, pa taj deo breskvi iz sredine iseći na kockice.
          2. Pripremiti punjenje: piškote (ili neki neutralni keks) potopiti u amaretto liker (dobra zamena je rum), da odstoje 5 – 10 minuta. Omekšali puter (oko 50 g) dobro promešati da bude gladak i izmešati ga sa izmrvljenim natopljenim keksom i preostalim kockicama breskve i izmrvljenim keksom. Ovako dobijenoi punjenje podeliti na 8 jednakih delova i napuniti sredine bresaka. Ivice posuti belim ili smeđim šećerom.
          3. Peći u rerni 20-tak minuta na srednjoj temperaturi. Izvaditi i posuti šećerom u pahu. Može da se služi i toplo i hladno.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          East End

          Moje bezbrižno studiranje dobilo je novi, neočekivani zamah kada sam izgubio još jednu godinu, ovaj put treću. Naravno, ni tada me nije držalo mesto pa sam smislio da okušam sreću u Londonu.

          Iznajmio sam neugledan ali jeftin stančić pored bakalnice-mesarice-pekarice g-dina Sikhta, u kvartu koji se zove „White Chapell“ u istočnom delu grada koji su svi prosto zvali East End. U pregrštu svih rasa i mnoštva etničkih grupa, belci su bili najmalobrojniji. Kvart je još držao primat u korist došljaka sa indijskog podkontinenta, ali su ga ubrzano naseljavali i Jamajčani, Afrikanci, Azijati i poneki Arapin. Belačka populacija svodila se na mali broj engleskih porodica – starosedelaca, nekoliko Poljaka i sporadične slučajne namernike raznolikog porekla, poput mene. Egzotiku moje pojave iz „tamo neke Jugoslavije“ umnogome je pomogao moj Trabant – istočno nemački auto karoserije od kartona, originalne šerpa plave boje, zasigurno jedini u Gradu. Ukrasio sam ga dodatno siluteom Gibson gitare preko cele haube i muzičkim notama po bokovima, oivičenih šarom klavijatura, kao siguran znak da stižem Ja. Razlog za tako besprizoran kič bio je mali biznis koji sam smislio: isporuka do kućnog praga muzičkih kaseta i ploča, instrumenata i uređaja – jer mi se činilo da bi mnogi bili raspoloženi da im se roba isporuči kao da je porudžbina hrane. Na vratima ovog nezaboravnog primerka vozila šepurio se poslovni slogan, delo mog marketinškog genija: „We bring music at your door“ – Donosimo vam muziku do vrata. Imao sam dobar deal sa svim prodavcima muzičke opreme, a oni su klijentima nudili kućnu dostavu, za mali procenat, naravno.

          Moje komšije, g-din i gospođa Sikhta bili su doseljenici iz Indije, ali je njihova ćerka Ahrana bila već rođena u Londonu.

          Ahranu sam poznavao otkad sam tu, kao prvu komšinicu. Konzervativna sredina, patrijarhalno vaspitanje, stroga običajna pravila i asketizam njenih roditelja učinili su da smo još uvek bili na uljudnom smeškanju i kurtoaznom pozdravu. Na isti nedodirljiv način se držala prema svima, svesna svoje izuzetne lepote i prirodne gracioznosti. Priroda joj je podarila kraljevsko držanje – imala je u sebi onu vrstu harizme da kada uđe u prepun restoran svi spontano pogledaju u nju. Naše poznanstvo napredovalo je postepeno i sa dozom opreza koji sam razumeo kao neophodan. Svoju želju da je bolje upoznam držao sam pod kontrolom, na očiglednoj distanci. Možda je baš to bio razlog da mi dozvoli nekoliko puta da je odvezem u Downtown, u centar grada na posao. Šuškalo se da je povezana s visokom modom, iako niko nije znao tačno detalje.

          Ako se pomalo i stidela mog Trabanta (koji nije bilo moguće ne primetiti), bila je dovoljno uviđavna da to nikada ne pokaže. A da li je namerno izlazila iz njega nekoliko ulica dalje od svog radnog mesta, – nisam mogao da znam.

          Bila je subota, – dan kada sam tradicionalno imao velik broj porudžbina. Pred sam kraj radnog vremena koje sam sebi odredio, javio mi se poslovođa velikog muzičkog centra sa nalogom da utovarim pedesetak ploča i isporučim u najuži centar grada, u spa i wellness centar koji pravi zatvorenu žurku za ekskluzivnu klijentelu.

          Lako sam pronašao adresu. Mesto je bilo više nego fancy, a ja sam se trudio da ne izgledam kao Alisa u zemlji čuda. Očekivao sam medicinske sestre u belim mantilima i patikama a oko mene su se smeškale hostese u kratkom kimonu i papučicama sa visokom petom Zamenik menadžera bio je rođak onog što me je poslao sa isporukom. Ispostavilo se da me zna iz viđenja.

          Vidi, druže“, – reče, – „Nemam sitnog da te častim, ali subota je veče, uzmi tajlandsku masažu na račun kuće. Idi u sobu br.12, poslaću ti maserku“.

          Učinilo mi se kao pristojna nagrada za izgubljeno vreme. Iako svi radimo za novac, ponekad nije loše priuštiti sebi malo opuštanja, zar ne?

          Nekoliko mirisnih sveća širilo je slatkast miris i obezbeđivalo polumrak. Skinuo sam se, opasao peškir oko bokova i legao potrbuške na udoban, ravan sto. Čula su se vrata i za sekund je tiha muzika preplavila prostoriju. Sledeće što sam osetio bile su tople, nauljene ruke kako kruže po mojim ledjima. Istakale su iz mene nervozu i nakupljen stres, a osećaj prijatnog opuštanja potisnuo je dotadašnju ukočenost. Nisam joj zamerio čak ni kada je počela da obradjuje unutrašnju stranu butina i stigla do ispod peškira, samo sam se pomirio sa osećajem blagog nagoveštaja uzbudjenja..

          Okrenite se na stomak, molim“ – komandovala je Gospodarica Nirvane jedva čujnim šapatom.

          Lagano sam se okrenuo. I susreo se sa Ahraninim žutim očima.

          Stajala je predamnom raskopčanog kimona, u svoj svojoj prirodnoj lepoti, tako savršena… i uništena. Gledala me je u neverici, nema, nesposobna da se pokrene. Pre nego što sam stigao išta da kažem, trgla se, pokupila kimono i istrčala.

          Nedelja je osvanula sunčana i topla. Radnici, trudbenici i ostala „poštena inteligencija“ East End-a obično izmile iz svojih jazbina u prepodnevne šetnje ili druženje, (što sam povrmeno koristio) ali sada nisam izašao iz stana ceo dan. Pokušao sam da se usresredim na bilo šta, samo ne na nju. Ali nije mi išlo. Usamljenost je inače bila moj verni kompanjon i lečio sam je vrlo efikasnom mešavinom: Jimi Hendrix „odvrnut do panja“, uz uživanje u čokoladi, jakoj kafi, burbonu i cigarama – istovremeno, do krajnjih granica dekadencije. Tako je protekla i noć, a da nisam smogao snage da je potražim. Imao sam potrebu da joj kažem da je sve u redu, da će njena tajna ostati neotkrivena.

          U ponedeljak rano ujutru zazvonio je moj crni, kockasti „udbaški“ telefon.  G-din Sikhta se jako izvinjava i ponizno pita da li bi me preterano uznemirilo kada bih  pronašao malo vremena da učinim čast njegovoj porodici svojom ljubaznom posetom. Planiraju koktel i garden dinner.

          Učinilo mi se to kao jedinstvena prilika da razgovaram s njom na miru, pa sam odmah prihvatio. Predveče sam iščetkao svoj jedini nezakrpljen sako i jedine pantalone koje nisu bile farmerice, obuo najmanje drečave od svih patika, iscedio poslednje kapi iz bočice Pachuli-ja i klecavog koraka prešao tih tridesetak metara do njihove kuće.

          Nisam siguran, ali bih se svakako opkladio da niko osim rodbine nije kročio u unutrašnjost naizgled obične kuće porodice Sikhta. Da li namerno ili nije moglo drugačije, ali proveli su me kroz privatne odaje celog prizemlja dok nismo stigli do unutrašnjeg dvorišta. Kuća je bila prepuna ozbiljnih umetničkih vrednosti i antikviteta, kombinovanog masivnim afričkim i azijskim nameštajem. Ebanovine, slonovače i pozlate bilo je na svakom koraku.

          Dvorište je već bilo postavljeno: elegantna bambus trpezarijska garnitura bila je postavljena na besprekornom travnjaku, suncobrani, koktel stočić i roštilj u dnu dvorišta Smestio sam se udobno i primetio da osim mene svi piju čaj. Ahrane nije bilo na vidiku. Domaćin se konspirativno nagnuo ka meni i počeo šapatom:

          „Vašoj pažnji svakako nije promakla sramota koju nam je ćerka priredila“ – reče otpivši gutljaj čaja. Mudro sam klimnuo glavom otpivši gutljaj bezbojne pirinčane rakije nepoznatog porekla.

          Kućepazitelj po imenu Brahm je, dovoljno udaljen da ne smeta, pripalio roštilj.

          Možda Vam ne znači ništa, ali želim da znate da nas je držala u zabludi gde i šta radi“. Klimnuo sam još jednom glavom, sa izrazom dubokog razumevanja. Kućepazitelj je premazivao roštilj nečim što je moj izmučeni želudac nateralo da ostavim rakiju i usresredim se na roštilj.

          „U ovakvoj situaciji naši običaji nalažu dva moguća izbora: ili da Vam ponudimo njenu ruku i dogovorimo brak, ili da njena noga više nikada ne kroči u ovu sredinu“. Sad sam zurio u njega bez treptaja i otvorenih usta, – zamrznuti kadar koji će večito ostati takav.

          „Nju smo već poslali u postojbinu, da okaje svoje grehe i vidi svoje korene. Ali bez obzira na to, ako se naša sramota pročuje, morali bismo da se odselimo odavde. Ako pristanete, naša tajna bi bila sigurna jer ste u braku“. Kadar je ostao zamrznut a meni je bambus stolica počela da se izmiče. „Moja kći je potpuno zdrava žena, obrazovana, a imaće i lep miraz. Šta kažete“?

          Stolica se ljuljala sve jače. Nikada do tada nisam iskusio morsku bolest, ali mora da je ovakva. Mučnina, zujanje u ušima, izmicanje tla…onda, odjednom, prijatan osećaj sanjarenja: Ahrana i ja putujemo po svetu… Ahrana i ja jašemo slonove u džungli… Ahrana i ja vodimo ljubav… Rizničar podnosi izveštaj kolikim blagom raspolažemo… Biti bogat i imati Nju.

          Intrigantan miris iz pravca roštilja prekinuo je maštanje. Zagolicao mi nozdrve i pokrenuo želudačne sokove. Glad je marširala nezaustavljivo i nogom razvaljivala poslednje barikade pristojnosti.

          „Voleo bih da večeremo pa da razmislim pre nego Vam odgovorim“ – pronašao sam formulu da odmah počnemo sa jelom. U tren oka su se predamnom našle dve činije sa nekakavom čorbom reskog mirisa i supom koja je mirisala na kokos. Pratilo ju je ispečeno meso neobičnog oblika i mirisa, okruženo činijicama u kojima su očigledno bili prelivi i salate, pa nekakve kuglice od mesa i ljuti pileći ražnjići, sve uz neku krem pastu i mnogo pirinča. Kada sam shvatio da će samo domaćin jesti sa mnom a ne i ostatak njegove porodice, bacio sam se na jelo. Bio je to moj prvi sussret sa vrhunski spremljenom istočnjačkom hranom i slatkasto-kiselo-ljutkastim ukusima. Znam da sam pomislio kako nikad ništa ukusnije nisam okusio. Bilo me je sramota da pitam šta jedemo, ali još gora je bila pomisao da ću izaći odatle i nikad neću saznati šta sam jeo. Nikada, jer sam već doneo odluku. Sutra ću se spakovati i otići odatle i nikada me neće više videti, a Njoj ću ostaviti pisamce da zna…da je njena tajna sigurna.

          „Oprostite, ne bih da zvučim nepristojno, ali ovo je toliko ukusno…postoji li mogućnost da dobijem recept“? Sad ili nikad, pomislio sam. „Oh, pa to je sasvim u redu, ovo su obična narodna jela, a mi volimo da kombinujemo sve, od Kavkaza do Japana. Biće mi čast da Vam prenesem recepte svih današnjih jela“.

           Skratio sam maksimalno preostalo vreme i svoj boravak tamo. Odluku sam zabetonirao još u momentu dok mi je objašnjavao da kupuje moje ćutanje brakom. Ionako se bližila jesen, i ponovni upis treće godine. Upravno i krivično procesno pravo nisu zvučali više baš tako odvratno. Jesen u Novom Sadu? Uhhhhhhh…

          Bilo je vreme da pođem kući.

          Kavkazski ražnjići

          Kavkazski ražnjići

          Kavkazski raznjic

          By Dubi Published: avgust 26, 2012

          • Cook: 8-10 mins

          Jagnjetina na jedinstveni način

          Ingredients

          Instructions

          1. U blender staviti: ½ kg mlevene jagnjetine, 1 iseckani crni luk, 4 čena belog luka, 2 kašike sveže iseckanog lišća nane (ili 1 kašičicu sušene), 1 kašiku tečnog meda, 1 kašiku pirea od paradajza, 3 kašičice mlevenog korijandera, 2 kašičice samlevenog kima, 1 kašičica sitno seckane čili papričice, ½ kašičice soli, i ½ kašičice crnog bibera. Sve izmešati u blenderu da se sjedini.
          2. Podeliti na 8 jednakih porcija. Vlažnim rukama obaviti svaku porciju oko žice za ražnjiće, formirajući kobasicu oko žice, poput dužeg ćevapčića. Ako su „žice“ drveni štapići, ovlažiti ih vodom da ne izgore.
          3. Peći na roštilju 8 – 10 min. Paziti da ne ostanu sirovi u sredini do žice. Gotove ražnjiće skinuti s vatre, i zavisno od ukusa, još posoliti i popapriti biberom.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Patlidžan krem

          Patlidžan krem

          Patlidžan krem 2

          By Dubi Published: avgust 26, 2012

            Namaz egzotičnog ukusa

            Ingredients

            Instructions

            1. Nekoliko krupnijih patlidžana izbosti viljuškom neoljuštene, da se naprave rupice. Utrljati rukom malo maslinovog ulja i soli po kori, da uđe i u rupice. Staviti ga u rernu a pored njega na pleh 5 čenova belog luka, neoljuštenog. Peći dok se patlidžan ne smežura i „izduva“ (oko 30 min na 180-200 stepeni).
            2. Sačekati da se ohladi i skinuti koru. Kašikom odstraniti sve semenke iznutra i kašikom izvaditi sadržaj iz kore.. Tako raširenog izudarati seckanjem jakim nožem (može i sa dva, u obe ruke) kao satarom, da se dobro usitni.
            3. U tu masu istisnuti beli luk iz ljuske. Dodati sok 1 limuna, po potrebi par kapi maslinovog ulja i kašiku „Tan paste“ (pasta od susama – ima je u prodavnicama makro biotičke ishrane). U nedostatku Tan paste, dodati pečenog susama u zrnu, tri kašike. Probati i po ukusu dodati so i biber i seckane listove korijandera (peršunov list je zamena). Sve dobro izmešati.
            4. Služiti uz pečenje, sa hlebom prepečenim u rerni, (ili somunima isečenim na troluglove) prethodno namazanim maslinovim uljem, ili feta sirom.

            WordPress Recipe Plugin by ReciPress

            O kerovima i mačkama

            Galerija “Nives” u Kotoru smeštena je na “Trgu od oružja”, – glavnom trgu srednjevekovnog jezgra nazvanog “Stari grad”. Tik sa leve strane čuvene crkve Sv. Tripuna, u samom uglu trga, galerija nenametljivo prolazi kroz kadar svakog prolaznika, nudeći umetničke vednosti i unikatne suvenire.

            Bila je sredina septmebra, završetak turističke sezone – vreme koje meštani najviše vole. Većina turista je otišlo, deca krenula u školu, more je ponovo čisto a leto još traje. Sezona kulturnih događanja je na pomolu a život se vraća u uobičajenu normalu.

            Pozivnica za otvaranje izložbe “afirmisanog grafičara” stigla nam je u vidu telefonskog poziva vlasnice, naše dugogodišnje poznanice Nives. “Mi” smo ustvari bili manje – više stalna ekipa Novosađana koji su negovali tradiciju prolećnog i jesenjeg aktivnog  muškog odmora na moru. Pored primarnog zaduženja koje smo sebi postavili – ploviti barkom i ribariti što više, upražnjavali smo u slobodno vreme i sekundarne zanimacije: ispijanje jutarnjeg piva na podnevnom suncu, golišavo sunčanje na palubi, besmisleno maltretiranje pijačnih prodavaca, degustacija novonačetih buradi u vinskom podrumu “Vranac” (kod Ljube zvanog Pop, jer je bila javna tajna da “krsti” svaku količinu vina na točenje, ali bože moj… tradiciju valja očuvati pa nismo menjali izbor vinoteke).

            Bio je utorak, glup dan. Veče nije mnogo obećavalo jer je mesečina bila toliko jaka da nije vredelo ribariti. Poziv na izložbu nije delovao baš kao bingo zgoditak, pa smo rešili da to bude Plan B. Očekivano, – ekstremno kuliranje ne rađa bog zna kakvu inicijativu, – pa do 9 uveče Plan A nismo ni smislili. Nemajući bolje rešenje, nonšalantno namontirani uputili smo se ka Galeriji. Malo smo kasnili (normalno), što se pokazalo kao pun pogodak: zbog gužve i vrućine u malom prostoru konobari su počeli da služe piće na platou isped. Ubrzo se sva publika preselila napolje, – uključujući autora, Nives i kritičara koji je učeno tupio o svežem likovnom izrazu.

             

            Bio je to jedan od dosadnijih skupova koje pamtim. Na sreću, pristojno ohlađen “Krstač” koji se služio obaška stizao je brže nego što su se govornici smenjivali. Tako da smo se latili ozbiljnog posla satiranja belog, u količinama, ne obraćajući pažnju na  bulumentu dosadnih likova u publici. Već i letimičan pogled na skup stavljao je do znanja da ćemo odatle ubrzo podići sidro. Ni besplatno vino nije moglo da nas zadrži.

            Osetio sam da me je neko gurnuo s leđa, onako u prolazu. Nije da sam bio loše volje, ali ne volim kad mi neko prospe piće. Osim toga, početni entuzijazam za neku akciju brzo se topio a nadolazeće neraspoloženje pretilo je da ugrozi završetak večeri. Ako se nešto u međuvremenu ne dogodi i razgrne mrzovolju.

            Ponovo me je neko gurnuo s leđa. Još jedan gutljaj belog ode u nepovrat, na moju belu lanenu Sisley košulju. Ovaj put nisam bio voljan da pređem preko toga. Spreman za okršaj svake vrste, naglo sam se okrenuo i uzeo vazduh da otpočem paljbu.

            - “Excuse me, I am terrible sorry”. Izvanredno doterana i odmereno nakićena gospođa izvinjavala mi se iz sve snage, pokušavajući da mi paprinom salvetom obriše fleku sa grudi. Stišao sam bes u sekundi. Njen akcenat je nepogrešivo govorio da se radi o originalu a ne o kopiji. Strankinja sa mnogo ukusa i stila – vrsta koja izumire na našim prostorima.

            - “Oh, ništa zato, dešava se” – rekoh galantno. Očigledno se radilo o dami, a prema takvima grubost ili balkanski prostakluk nikada nisu bili rešenje. Tek tada sam primetio da nije sama jer su nam se pridružile tri njene drugarice. Takođe u četrdesetim, neprilično elegantne, odisale su nehajnom nonšalancijom bezbrižnosti. Dok smo se svi priglupo smeškali rešio sam da se pozdravim i odem od njih, jer se moj Čopor probijao ka nama zapanjujućom brzinom, s obzirom na količinu alkohola u nogama. Nisam želeo reskir da im pokvarimo veče.

            I one i ja smo napravili po nekoliko koraka svako na svoju stranu, tako da me je Čopor sustigao na par metara od njih. Pozicionirale su se iskusno, malo sa strane glavnog događaja – taman kako treba. Izgledale su kao raskošni buket na jednoličnom zelenom travnjaku. Što bi rekao legendarni sportski komentator Vladan Stojaković – “U buketu igrača nadvisile su sve ostale”.

            Publika je počela diskretno da se razilazi pa je između nas ostala čistina.

            - “Grrrrrrrrrrrrr” – začulo se režanje pored mene. Zvučalo je savršeno autentično, duboko i potmulo, kao iz grla mog vučjaka kad mu oduzimaš kost iz čeljusti.

            - “Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr” – ponovilo se, ovaj put malo glasnije. Trebalo mi je još par sekundi da shvatim šta se dešava. Moj čopor je režao horskom onomatopejom i sva petorica su zurila u moje novostečene poznanice. One se nisu udostojile da pokažu da nas primećuju, iako su se nečemu kikotale.

            - “Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr” – u horu smo režali sva šestorica, još uvek dovoljno glasno da one čuju a dovoljno tiho da se za nama ne okrene pola trga. Šta mi je drugo preostalo? Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se.

            - “Miiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiijau”, odjednom se začulo tiho iz njihovog pravca. U nanosekundi smo sva šestorica umukli u neverici, ali se mijaukanje ponovilo. One su se očigledno odlično zabavljale – kikotale i mijaukale istovremeno gledajući nas i nazdravljajući vinom.

            Plan B postao je tog momenta Plan A. Upoznavanje je potrajalo duže nego sve režanje i mijaukanje zajedno, ali smo na posletku nekako isplivali bar delimično zapamtivši imena jedni drugih. Ispostavilo se da su sišle sa jahte ukotvljene ispred Starog grada, koja pripada nekoj od njih, na privatnom krstarenju Mediteranom. Odlaze sutra. Uobičajeno početno ćaskanje dotaklo je njihovu želju da probaju neka lokalna jela, iako nisu imale pojma šta bi to moglo da bude. Ne mogu da se setim ko je od nas to prvi predložio, ali zvučalo je logično da ih mi upoznamo sa gastronomijom podneblja. Ne mogu da se setim ni kojoj od njih je palo na pamet da to bude na njihovoj jahti, – jer imaju kuvara i poslugu, ali je predlog bio prihvaćen i realizovan u nekoliko narednih minuta.

            Jahtu ne vedi opisivati jer se rečima ne može dočarati. I zaista su imale kuvara po imenu Hoze, koji je spremno saslušao spisak namirnica i začina koji su mu potrebni. Kad sam završio objašnjavjući mu recepte, upitao me je može li da mi ponudi da ja pripremim jelo a da mi on asistira. Ni danas ne znam da li je to bilo zato što sam mu delovao dovoljno ubedljivo ili zato što nije razumeo pola od onoga što sam mu govorio (iako postoji ozbiljna sumnja da je ovo drugo). Bilo kako bilo, u zalihama je bilo svih mogućih namirnica u velikim količinama. Pošto sam ga imao kao asistenta, pripremiti večeru nije moralo da traje predugo.

            Odlučio sam se za prosta, ukusna i efektna jela: hladnu čorbu od jogurta, krastavaca i paradajza, potom za jedno veoma staro i tradicionalno jelo koje potiče baš iz Boke Kotorske, a za slatkiš letnju tortu bez pečenja – „markizu“. Možda su jele nešto od ovih jela i ranije, ali Bokeljske šnicle sigurno nisu.

            Nisam primetio da je Hoze hvatao beleške, ali sumnjam da bi mu i bile potrebne – čovek je bio vrhunski profesionalac. Lakoća sa kojom je izvršio moje naloge ukazivala je da se radilo o njegovoj ljubaznosti, a meni je mogla samo da imponuje.

            Jutro smo dočekali poprilično šlogirani, a verujem i one. Mi kod kuće, one na jahti. Kako je plan bio da danas otplove, prihvatili smo poziv na oproštajni ručak. Posebno sam vrebao šta će nam profesionalac ponuditi za revanš.

            Hoze je, kao i svaki Meksikanac morao da spremi bar jedno jelo od pasulja. Prethodno je izneo dve vrste rolnica spektakularnog izgleda i ukusa, uz koje je poslužio pohovane kolutiće luka. Za desert je poslužio najbrži mogući slatkiš od jabuka, tzv. „drobljenac“.

            Rastali smo se predveče, opet teturajući. Kkao je od ručka već prošlo dosta vremena, Hoze nam je na rastanku svakom dao po jedan buritos, onako za usput. Da nismo razmenili e-mail adrese, nikada ne bih zapamtio Hozeove recepte. Kasnije, napisao mi je da će sigurno u raznim prilikama spremiti Bokeljske šnicle.

             

             

            Markiza

            Markiza

            MARKIZA 1

            By Dubi Published: avgust 26, 2012

              Torta bez pečenja

              Ingredients

              Instructions

              1. Prokuvati kratko šaku grožđica i potopiti u rum da se ohlade.
              2. Umutiti mikserom 250g putera sa 200g šećera u prahu da bude glatko. Dodavati jedno po jedno 8 žumanaca, muteći sve vreme, pa dodati 200g rastopljene mlečne čokolade i kašiku kako praha.
              3. Umutiti čvrsto 8 belanaca i ubaciti u smesu, neprestano muteći. Ocediti grožđice i ubaciti pa kašikom blago pomešati u smesu.
              4. U tanjir sipati 1 dl mleka, malo ruma i u to umakati piškote, pa njima prekriti dno posude u kojoj će biti torta. Sipati sav krem u posudu, preko piškota. Piškote prepolovljene dužine ređati po unutrašnjem obodu posude kao zid (najbolja posuda je pleh kojem se otvara stranica, jer se lakše izvadi).
              5. Staviti u zamrzivač da se stisne. Pre posluženja ukrasiti šlagom. Može da se posluži i kao krem u čaši, bez piškota.

              WordPress Recipe Plugin by ReciPress

              Rolnice u aromatičnoj prezli sa rezancima od povrća

              Rolnice u aromatičnoj prezli sa rezancima od povrća

              Rolnice od šunke sa povrćem 4

              By Dubi Published: avgust 26, 2012

                Vrlo atraktivno predjelo

                Ingredients

                Instructions

                1. Naseckati na „žilijen“ (vrlo tanke trakice) po malo od svakog povrća: beli deo praziluka, šargarepu, crvenu, žutu i zelenu papriku, može i tikvica ako je pri ruci.
                2. Napraviti aromatičnu prezlu: narendati koricu jednog limuna (bez belog gorkog unutrašnjeg dela) i dva čena belog luka i ubaciti u posebnu činju. Dodati prezlu od hleba i ako ima malo klica pšenice (opciono).
                3. Listove praške šunke raširiti i sredinu svakog lista premazati belim sirom za mazanje ili topljivim sirom. Posuti sa malo origana i vlašca, pa preko toga poprečno složiti rezance od raznobojnog povrća. Zarolati listove u rolnicu i pričvrstiti čačkalicom.
                4. Razbiti jedno jaje i svaku rolnicu umočiti u jaje (bolje je premazati četkicom), pa uvaljati u aromatizovane mrvice. Peći u tiganju na malo ulja na umereno jakoj vatri, sa svih strana ravnomerno, 5 –6 minuta.

                WordPress Recipe Plugin by ReciPress