Nedina čarolija

„Moralni kompas može da ti pokaže pravac, ali te ne može odvesti na odredište“ odzvanjalo mi je u ušima dok sam pokušavao da je ne slušam. Nije mi trebala lekcija, ni iz filozofije ni bilo čega drugog nakon noćašnjeg alkoholisanja. Proslava godišnjice mature svela se na priče o promašenim životima i izobličenim likovima koje pamtim kao generaciju.

Dok je kačila crne čarape na haltere, profesorica Neda nije mogla da zna koliko neatraktivno izgleda na jutarnjem svetlu.

Teško je ženu naterati da uđe u četrdesetu, ali je još teže isterati je iz nje – pomislio sam.

„Neeeeeeda, nije više tako ohola“, setio sam se pesme „Parnog valjka“. Davne 1977. svirao sam sa bendom kao predgrupa na koncertu Parnog valjka u holu Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, a njihov veliki hit „Neda“ još nije bio ni snimljen. U to vreme, Neda iz IIIA bila je nedohvatljiva čežnja svih nas, za nju golobradih dečaka. Dočekivali su je frajeri s kolima posle škole a ja i moji drugari smo se svi odreda zaklinjali u stilu „biće moja kad-tad“.

Da li starenje znači nužno i gubitak kriterijuma? Da li je iko zadovoljan sobom kad postane „zreo“? Beznadežni pubertetlija zarobljen u telu zrelog muškarca još se u meni koprcao pod teretom sredovečnosti.

Jack Daniel’s, potpomognut neuspeanim pokušajem da sinoć ispadnem Tarzan, probudio je kerušu koja je opasno zavijala u mom stomaku.

- „Imaš li nešto za jelo“ – učinilo mi se kao pravi momenat da prekinem lekciju iz filozofije. Njen kažiprst je upirao na „Obodin“ frižider, nesumnjivo naš generacijski pajtaš po stažu. Jednim pogledom konstatovao sam žalosno stanje: čen belog luka, kriška belog sira neutvrđenog porekla i starosti i dva omekšala paradajza. Na frižideru u korpici pola suvog bageta, pretpostavljene tvrdoće negde između granita i dijamanta.

-„Nema frke, spremiću ti sjajan doručak“ reče Srednjoškolska Srcolomka.
- „Kaži majke mi“ bio je moj jedini odgovor, pomrien sa sadržajem njenih zaliha hrane. Izveo bih je negde na doručak, ali ta ideja nije baš zvučala privlačno. Bolje da zdimim odavde što pre i ne osvrćem se.

Tuširao sam se brzinom svetlosti. Obukao sam se brzinom kojom moja mačka zvana Tačka pojede jutarnji obrok posle noćnog lutanja. Odjednom, iz kuhinje se raširio ugodan miris, sličan onom iz pizzerije. Verovatno ništa drugo ne bi moglo da me zadrži, ali ljubav prema italijasnkom jelu i keruša koja je zavijala u stomaku prelomili su odluku.

Na trpezarijskom stočiću na rasklapanje uredno postavljenom sa sve stolnjakom i salvetama, čekao je doručak. Bruskete. Crveno-zeleno-bele, kao italijanska zastava. Mirisne kao Mediteran. Privlačne kao greh.

Neda je stajala nad njima, kao kraljica.

Samo iz pristojnosti ostavio sam joj dva komada, a ja sam smazao četiri. I voćnu salatu posle toga, mnogo ukusniju nego u poslastičarnici ili restoranu.

Pa posle neka neko kaže da kod muškarca ljubav ne ide putem stomaka.

Zatvoreno za komentare.