Moj heroj

U porodici Upravnika Lučke kapetanije u Segedinu i vlasnika nekoliko uglednih trgovačkih radnji Adolfa Weiss-a rodilo se 20. februara 1910. godine prvo dete, ćerka. Dali su joj ime Livia.

Već od malih nogu i sve više kako je rasla, Livia je pokazivala veće interesovanje za umetnost nego za uobičajene ženske zanimacije.  I više je volela da se druži sa svojim bratom od strica Stefanom i njegovim drugarima nego sa devojčicama.

Livia je takođe, pokazalo se, bila vrlo tvrdoglava. Iako je, kako i dolikuje bogatoj jevrejskoj kući, imala svoju guvernantu, bedinerku i nekoliko služavki, odlučno je razdvajala ono što je interesuje od ostalih dosadnih i zamornih stvari. Časove veza i lepog ponašanja jedva je podnosila, a pouke iz vođenja domaćinstva uopšte nije trpela. Odbijala je da uzme varjaču u ruke i namerno nervirala Gabiku, debeljuškastu kuvaricu; aranžiranje banketnog stola savladala je samo zbog smisla za estetiku, a vežbe raspoređivanja gostiju za stolom namerno je uvek radila naopako, dovodeći na ivicu strpljenja starog g-dina Eugena, svog učitelja bon–tona. Ali je zato obožavala jezike, muziku i slikarstvo. Već sa 14 godina govorila je tečno nemački, francuski, latinski, italijanski i jidiš (uz maternji mađarski). Uprkos protivljenju svoje majke, nemačke Jevrejke rođene Schwartz „da ne uči taj varvarski jezik“, Livia je sa apetitom savladala i engleski, godinu dana kasnije.

Sa 16 godina je saopštila roditeljima da je odlučila čime će se baviti u životu.  „Želim da budem slikar“ objavila je odlučnošću pubertetlije kojoj je teško parirati.

Roditelji su smatrali da je to suviše neprimeren, čak radikalan izbor za devojku, i sasvim nedostojno za buduću damu iz viših slojeva društva.

To rade oni koji nemaju šta drugo“ glasio je odgovor roditelja. „Ti se moraš udati za nekog iz svog staleža, živeti udobnim životom i biti uzorna supruga i majka“.

 Sa 17 godina Livia je upisala Akademiju umetnosti u Budimpešti, odsek slikarstvo. Bio je to njen prvi veliki sukob s roditeljima, iz kojeg je ipak izašla kao pobednik. Imala je i tihu podršku brata Stefana, koji je dve godine ranije upisao Muzičku akademiju, Odsek solo pevanje. Kako je Stefan sa svojima živeo u Budimpešti, dogovoreno je da Livia bude smeštena kod strine i strica, koji će je držati na oku.

Sa 20 godina, već bliže kraju nego početku studija, Livia je upoznala Stefanovog druga, naočitog studenta pravnog fakulteta u Pragu, po imenu Antal Stari. Livia je bila pre punačka nego zgodna, prilično niska, ali puna duha i besprekornog vaspitanja. Antal je bio grmalj od dva metra, rvač sa vratom bivola i tapaciranim šakama, sin siromašnog seljaka, prvi školovani pripadnik svoje familije. Strasna i neraskidiva ljubav buknula je kao šumski požar.

Antal je učinio posetu Stefanovom ocu da bi se predstavio i zamolio da bude prihvaćen kao Livijin zvanični pratilac. Dok je strina dostojanstveno srkala čaj poslužen iz paradnog Herendi porcelana, ispitivački ga je posmatrala. Osrednji kvalitet njegove očigledno prečesto korišćene odeće i pendžetirana obuća govorili su joj  dovoljno. Stric je iskoistio razgovor da sazna sve o poreklu i statusu porodice Stari, i o tome žurno podneo izveštaj svom bratu Adolfu.

Ne dolazi u obzir, mlada damo“ – govorio joj je otac tonom koji nije trpeo čak ni dalji razgovor. „On je sin običnog nadničara, nemaju ništa. A kako izgleda, neće ni imati. Već sam ti ugovorio dobar brak“.

Dobar brak značio je bogato unovčenu udaju. Mladoženja je bio poznat kao …“pomalo usporen, ali dobrodušan…“ – što je značilo u prevodu da je lenj, beskoristan, nemaštovit i ko zna šta još (imajući u vidu ono „usporen“). Sve te osobine bile su pripisivane i znalački opravdane njegovom razmaženošću i bogatstvom kojim je njegov otac, poznati bankar raspolagao.

Ne mogu da živim u zlatnom kavezu“ – požalila se Livija Stefanu, koji joj je bio jedina veza sa spoljnim svetom. Otac ju je stavio u kućni pritvor i da nije bilo Stefana, ne bi imala nikakav kontakt sa Antalom. Skovali su plan: Stefan će da ispriča sve Antalu i da ispita njegove dalje namere.

Antal je pažljivo saslušao Stefana, a onda ga zamolio da Liviji prokrijumčari ceduljicu sa kratkom porukom: „Nemam ništa da ti ponudim osim sebe. Sad sam niko i ništa, ali ću postati neko. Ne želim nikog osim tebe. Ne mogu da ti obećam ništa osim neizvesnosti i ljubavi. Ali zajedno moramo uspeti. Ako želiš da se udaš za mene, pobeći ćemo preko Tise, kod mojih. Čekaću te u utorak, sredu, četvrtak i petak, svako veče od mraka do zore na dolmi niže Kapetanije, prema skeli, sa dva konja.“

Kao da je nešto slutio, otac joj je zabranio dalje Stefanove posete. Uz to, zapretio je da će je lišiti porodičnog nasledstva i odreći je se ako ga ne posluša. Krajnjim naporom, zahvaljujući zaljubljenosti kuvarice Gabike u Stefana, poruka je stigla do Livije. Bio je već četvrtak.

U petak ujutru, Liviji je naglo pozlilo. Porodični lekar, Dr Pfau, nije mogao da utvrdi od čega ima tako razorne bolove u stomaku, znoj i crvenilo. Livia se grčila, bacakala i zapomagala. Konačno, pozvan je specijalista koji je zakazao posetu za sutradan. Do tada, terapija je glasila: mnogo čaja, sna i mirovanja. Čim je pao mrak, Livia se napravila da spava dubokim snom. Kad su svi zaspali, iskrala se preko balkona, do oluka i prve grane obližnje trešnje. Trčala je sve dok nije ugledala svoju ljubav.

Antal je strpljivo čekao, sa dva osedlana konja. Nikad joj nije otkrio kako je došo do njih i da li se zadužio. Jahali su pod okriljem noći nasipom uz Tisu, sve dok nisu našli skeledžiju koji je bio voljan da ih prebaci na drugu obalu. U drugu državu. Kraljevinu nekakvih Srba i još nekih raznih naroda, u varoš ne tako daleku, po imenu Bečej.

Antal joj je pričao o toj državi i o svom rodnom Bečeju. „Tamo žive razni narodi i svako govori svojim jezikom i ima svoju Crkvu, ali se svi dobro razumemo i lepo slažemo. Svi razumeju mađarski, uklopićeš se lako“. Slušala ga je širom otvorenih očiju, čistog srca punog ljubavi.

Porodica Stari naselila se u Vojvodini stotinak i kusur godina ranije, tri generacije pre Antala. Pradeda, poreklom Čeh (prezime se originalno izgovara Štarij) oženio je Nemicu iz porodice Grunner. Malo zemlje i mnogo mukotrpnog rada, nešto živine i po koje grlo stoke…i tako generacijama. Ali se Antalov otac zavetovao da njegov sin neće morati da živi teškim životom paora i počeo je da štedi. To je, naravno, još više povećavalo ionako sveprisutnu oskudicu, ali je familija bila jednodušna da se vredi žrtvovati. Tako je Antal otišao u Prag, na cenjeni Pravni fakultet, da izuči za advokata.

Vidi se da je iz dobre kuće“ – bio je prvi komentar svekrve kad je ugledala Liviu. „Ako ste ovako došli, znači da nema ni miraz. Verovatno ni nasledstvo, a već vidim da ne ume ništa da radi. Još jedna gladna usta, ali beskorisna“.

Narednih nekoliko godina za Liviu su bile pakao. Namirivala je stoku i živinu, čistila štalu i kokošinjac, radila po bašti. Nije želela da protivreči svekrvi. Od Antala je sakrivala svoju muku puštajući ga da neometano gradi karijeru. Svekrva je opet, sa svoje strane činila sve kako bi je naterala da ode. Prezirala je njeno vaspitanje i finoću, nežne šake, vickaste dvosmislene komentare, upornost…Livia je stoički izdržavala prezir i poniženja. Radila je sve poslove, jedino nikad nije naučila da kuva. Mrzela je kuvanje iz dna duše i nikada mu se nije posvetila. Sve što bi skuvala bilo je toliko bezukusno i promašeno, da ju je svekrva oslobodila tog dela obaveze. Ali, čak i kad je zatrudnela, morala je da radi nesmanjenom žestinom.

Sve dok Antal to nije otkrio.

Istog dana napustili su roditeljsku kuću i iznajmili poslednju kuću u selu, na kraju glavnog šora. Do tada je Antal taman obavio obaveznu praksu kod advokata u Bečkereku (kasnije nazvanom Zrenjanin), gradu gde se nalazio i najbliži sud. Odlučio se za riskantan potez: da otvori prvu advokatsku kancelariju koju je Bečej ikada imao. Da meštani ne moraju u Bečkerek svaki put kad trguju ili imaju neku muku. Livia mu je pomagala u kancelariji. Onako ljubazna i učena postigla je da žene dolaze kod nje po životne savete i kad im ne treba advokat, ali i da šalju svoje muževe kod advokata. U roku od nekoliko godina gotovo da nije bilo Bečejca koji nije bio klijent advokata Antala Starog. Posao je cvetao, a blagostanje je odavno zakucalo na vrata. Livia je u slobodno vreme slikala na tavanu njihove ogromne kuće „na lakat“ i odgajala ćerku Liviu-Evu i sina Antona. I dalje nije kuvala, zaposlila je kuvaricu.

A onda je izbio II svetski rat.

U Bečeju je stvarnu vlast i celokupnu upravu držala nemačka okupaciona komanda, ali su mađarski žandarmi i domaći kolaboracionisti bili neposredna ulićna sila. Vrlo revnosno su sprovodili povremeni teror, kao opomenu svima. Antal se mudro držao po strani. Livia je, kao čistokrvna Jevrejka odmah zadužila veliku žutu šestougaonu zvezdu koju je morala javno da nosi čim izađe iz kuće – vidljiv znak žigosanja pripadnika niže rase. Antalu je rečeno da je za sada neće deportovati u logor pošto je on polu Nemac poreklom, (uz to je i potreban upravnoj vlasti kao ispomoć u pravnim poslovima), ali da za Jevreje nema garancije. Livia je prve dve ratne godine provela u dobrovoljnom kućnom pritvoru, držeći zavežljaj sa najosnovnijim stvarima pod krevetom, za slučaj da dođu po nju. Trzala se svake noći slušajući rezak odjek vojničkih čizama dok je partola prolazila ulicom. I svaki put se pomolila da ne zakucaju na njena vrata.

Jedne noći su ipak zakucali. I odveli je bez objašnjenja, u nepoznatom pravcu.

Antal je izludeo od brige i bola. Deca su imala 5 i 6 godina, a život mu je odneo njegovu ljubav i oslonac, životnog saputnika, drugu polovinu školjke. Nije želeo da se pomiri s tim. Nije nju odneo život nego nacisti, – pomislio je. Ako su je odveli, mora da postoji neko ko zna gde je.

Decu je odveo u roditeljsku kuću, poverio ih svojoj majci i sakrio na tavanu, bojeći se odmazde jer su upola jevrejske krvi. A onda je krenuo u akciju. Pozamašan imetak koji je stekao ubrzano se topio, ali ga je trošio pažljivo i namenski, kupujući informacije, ne bi li saznao gde je Livia. Uspostavio je kontakt sa činovnikom nižeg ranga iz Komande, koga je ranije kao advokat zadužio. Obećavši veliku sumu novca za pravu informaciju, ubrzo je saznao poražavajuću istinu: Livia se nalazila na najgorem mestu. U logoru na Banjici, u Beogradu. Odande se niko ne vraća, šuškalo se.

Trebalo mu je cele tri nedelje podmićivanja da ugovori petominutni prijem kod Zapovednika Komande Beograda. Nikada nikome nije ispričao o tom razgovoru, ali epilog je bio poznat: Livia je puštena uz dokumenta o dozvoljenom ograničenom kretanju, a njihovu kuću na lakat, stotinak lanaca zemlje i nepoznatu količinu dukata, umetničkih dela i antiknog nameštaja preuzeo je Zapovednik lično.

Bili su bezbedni.

Nova revolucionarna vlast stigla je u Bečej pompezno i preteći. Kolaboracionistima se gubio svaki trag, „buržoaskim elementima“ je oduzimana movina bez pardona, a partizani su ustrojavali novu upravu. Svi Nemci i Mađari su uglavnom streljani, proterani, ili su već ranije pobegli pred oslobodiocima. Antal je bio izuzetak: ispostavilo se da je sve vreme tajno pomagao lokalni pokret otpora, a i ovoj vlasti je trebalo njegovo znanje, pa ga opet niko nije dirao.

Život se vraćao u normalu. Kada je upostavljeno funkcionisanje pravosudnog sistema, revolucionarna vlast „radnika, seljaka i poštene inteligencije“ dozvolila je Antalu da ponovo otvori privatnu advokatsku praksu. Livia mu je opet pomagala kao sekretarica, a u slobodno vreme bavila se šnajderajem (bila je jedna od retkih koja je imala mašinu, i to Singericu. Za nekoliko godina Antal je ponovo stekao zavidan imetak. Ponovo je stekao veliku kuću, zemlju, nameštaj, konje… Ugled nikada nije ni izgubio.

A onda su ga jednog jutra pozvali u oblasni Komitet na razgovor. Tamo su mu svečano saopštili da mu je pripala ogromna čast. U Novom Sadu se organizuje novi administrativni i pravosudni centar za Vojvodinu, uz reorganizaciju sudstva. Njegovo iskustvo je tamo neophodno. Ima nedelju dana da se spremi i preseli u Novi Sad. Dobio je na korišćenje stan na samom kraju grada, zvanom Liman, gde su se upravo gradile prve fakultetske zgrade današnjeg Univerzitetskog kampusa.

Antal Stari preminuo je 1966. godine, kao sudija Vrhovnog suda Vojvodine.

Livia je ostala sama. Deca su već bila odrasla i krenula svojim putevima. A njen oslonac, zaštitnik i životni saputnik nestao je u trenu pokošen opakom bolešću. Livia je dobila porodičnu penziju iza Antala, koja je usled ubrzane inflacije vredela sve manje. Sva njena znanja – jezici, slikarstvo, bon-ton su bili beskorisni. Singericu je morala da proda, kao i većinu antikviteta. Ubrzo je prodala i Antalovu biblioteku, numizmatičku i filatelističku zbirku. Život je postajao sve teži.

Pred smrt, ostavila je nekoliko stvari sa željom da pripadnu meni. Deo pohabane ceduljice sa razlivenim zelenim mastilom, – Antalovu tajnu poruku od koje se nikad nije razdvajala; Pelikanovo naliv-pero koje je Antal dobio od oca na poklon kada je diplomirao; knjigu recepata mađarske i internacionalne kuhinje, pisanu rukom kuvarice Gabike iz roditeljske kuće, koju joj je Gabika dala u miraz veče uoči bekstva sa Antalom.

Čuvam i danas te predmete kao ličnu dragocenost i uspomenu na moju omiljenu osobu, mog heroja, moju baku Liviu. A Gabikin kuvar je neiscrpan izvor gastronomskih delicija, dokument vremena i dokaz njenog ogromnog kulinarskog talenta.

 

Prosta musaka od povrća

Prosta musaka od povrća

Prosta musaka od povrća

By Dubi Published: avgust 26, 2012

    Vrlo lako, vrlo fino

    Ingredients

    Instructions

    1. Naseći 3 - 4 veća ili više manjih krompira na kolutove srednje debljine i ubaciti ih u lonac da se kuvaju. Dodati im malo soli i ostaviti ih da kuvaju 2 minuta nakon što voda provri.
    2. Za to vreme uključiti rerenu na 180 stepeni, i naseći 4 – 5 većih paradajza na polukolutove i 2 – 3 glavice luka na kolutove.
    3. Krompir izvaditi i ocediti. Nauljiti dublju tepsiju za rernu i na dno poslagati krompir. Posoliti, dodati malo suvog začina i bibera, pa poprskati krompir uljem. Preko krompira poređati kriške luka, a preko luka kriške paradajza koje posoliti i začiniti secaknim bosiljkom. Ukoliko je preostalo mesta i materijala, ponoviti još jednom ređanje. Završni, gornji sloj bi trebalo da bude naizmenično poređana jedna kriška povrća preko druge, do polovine širine prethodnog koluta, kao lepeza, u kombinaciji sve tri vrste povrća. Poprskati sa malo ulja odgore
    4. Složeno povrće staviti u rernu da se peče, na srednjoj visini. Peći oko 20 minuta pa proveriti viljuškom koliko je krompir mekan.
    5. Pet minuta pre nego što bude gotovo, izvaditi posudu iz rerne i poslagati od gore kriške belog kravljeg podlivenog sira, koji posuti sa još malo bosiljka ili secaknim peršunovim listom. Peći dok sir ne počne da se topi

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Hladna čorba „Yocoto“

    Hladna čorba

    Čorba Yocoto

    By Dubi Published: avgust 26, 2012

      Zdrav obrok za vruće dane

      Ingredients

      Instructions

      1. Dobro izmešati 1 čašu jogurta i 1 čašu kiselog mleka.
      2. Na kockice iseći povrće: 2 oljuštena i očišćena krastavca, i 2 paradajza. Ubaciti u veću posudu i dodati 2 kašike seckanog peršunovog lista, 2 kašike ulja, nekoliko seckanih listova bosiljka, 2 kašike seckanog vlašca, so, biber i vrlo malo suvog začina. Spojiti sa jogurt masom i promešati. Ostaviti pola sata u frižider da se hladi.
      3. U tanjire iz kojih će se jesti poslagati duž cele ivice jedno preko drugog tanke kolutove krastavca, dobro opranog i neoljuštenog, blago posloljene i posute sa malo akeve paprike. Preko njih u tanjire sipati čorbu.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Zapečeni luk u foliji

      Zapečeni luk u foliji

      luk

      By Dubi Published: avgust 25, 2012

        Sladak kao med

        Ingredients

        Instructions

        1. Planirati jedan luk po osobi. Može se peći na roštilju ili u rerni. Zagrejati rernu na 150-160 stepeni.
        2. Manje glavice crvenog luka (ljubičastog) očistiti od opne i odseći dno da može da stoji ravno. Odseći malo i pri samom vrhu i urezati nožem krst do pola dubine luka. Posoliti ga spolja i iznutra, pazeći da se ne raspukne.
        3. Na vrh u sam krst staviti kockicu putera koju posuti sa malo mlevenog bibera i majčinom dušicom.
        4. Uviti svaki komad u foliju i peći na roštilju ili u rerni na 150-160 stepeni 15 minuta.
        5. Izvaditi, odmotati, ostaviti da se malo prohladi i kad je luk mlak dodati još kockicu putera na vrh sa malo bibera i majčine dušice.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Rezanci od povrća

        Rezanci od povrća

        rezanci od povrća

        By Dubi Published: avgust 23, 2012

          Savršen i atraktivan prilog

          Ingredients

          Instructions

          1. Opran i neoljušten krastavac iseći uzdužno na četvrtine i odstraniti semenke. Tikvicu oljuštiti, iseći uzdužno na četvrtine i odstraniti semenke. Crvenu papriku očistiti od peteljke i koštica, šargarepu oljuštiti.
          2. Krastavac, tikvicu i papriku iseći nožem na tanke dugačke rezance. Šargarepu obraditi ljuštilicom skidajući slojeve u dugačke trake. Beli deo praziluka raseći uzdužno na četvrtine i seckati na trake.
          3. U tiganj sipati 2 kašike ulja. Rezance od povrća ubaciti po redosledu tvdoće: papriku pržiti minut, pa ubaciti praziluk i krastavac pa pržiti minut. Onda ubaciti šargarepu i tikvice i sve pržiti još 3 minuta. Dodato so, biberi malo suvog začina po ukusu.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Kvadratura kruga

          Moja momačka gajba bila je kao teflon za žene. Sve može da se zbari, proključa ili podgreje… ali ništa da se zadrži. Moja ideja spremanja bila je – preći sobu pogledom. Možda i zbog raznoraznih dobrodušnih snajkica koje su se uvek našle pri ruci da mi pomognu i malo pospreme. Ljubav? Bio je to luksuz koji sam smatrao nepotrebnim, čak suvišnim. Otprilike, kao rešavati kvadraturu kruga: em je nemoguće, em je nepotrebno.

          Upisao sam IV godinu prava i uživao u životu. Moje opiranje diplomiranju bilo je u srazmeri sa načinom života koji sam vodio. Još uvek sam davao časove tenisa, ali glavni izvor prihoda mi je bio sasvim drugačiji: vodio sam jutarnji program na radiju. U to vreme Radio Novi Sad bio je izuzetno slušan i popularan zbog plejade visprenih voditelja – disk džokeja, a poplava lokalnih stanica još nije otpočela. Na predavanja nisam odlazio redovno ni u boljim danima, a otkad sam ustajao u četiri ujutru da bih stizao na program u pet, sasvim sam potisnuo takve ambicije. Tako da sam ustalio običaj da iz diskoteke ili sa neke bolje žurke dolazim direktno na program, pa kući na spavanje.

          U to vreme postojala je u Novom Sadu kultna pekarica „Violeta“, u Temerinskoj ulici. Postala je popularna silom prilika – radila je celu noć, a bila je na zgodnom mestu za svratiti usput posle provoda, iz bilo kog pravca. Redovno sam svraćao tamo izgladneo, a pre odlaska u studio. Iz široke ponude neuobičajenih pekarsko -poslastičarskih proizvoda, najčešće sam jeo projice sa slaninom i povrćem i tulumbe.

          Novu prodavačicu nisam primetio odmah, već tek posle nekoliko dana. Iako je bila zgođušna, – mala crnka krupnih tamnih očiju, jakih obrva i rumenih usana, držala se nekako nenametljivo, prilično suzdržano. Snajkica originale, izvorni primerak.

          „Da je pljesneš po guzici, obrazi bi joj se tresli ko pihtije“ bio je komentar mog muzičkog urednika Bore kada sam mu skrenuo pažnju na nju.

          Elem, rešio sam da se poigram s njom.

          „Mali Serojevac ili Donji Pišanovac?“ – uputio sam joj pitanje. Mislim da nije ni shvatila da se obraćam njoj.

          „Mala, jel’ ti crkla Uberlajtnica na Furficni?“ – pitao sam opet.

          „Molim?“ Krupne oči su me gledale blago telećim pogledom.

          „Ne znaš gde ti je Uberlajtnica na Furficni? Odmah iznad Perpekulatora, to su osnovi anatomije. Pitam da ti maca nije pojela jezik, ne odgovaraš na pitanje“.

          „A kako glasi pitanje“ – posmatrala me je sumnjičavo.

          „Rekoh, Mali Serojevac ili Donji Pišanovac“? Usta su joj bila otvorena ali nema. „Pitam odakle si, iz kog sela“.

          „Iz Makedonije. oko Prespanskog jezera“.

          „A, pa to onda sve objašnjava“ – reče Bora.

          Sutradan sam rešio da je ponovo posetim. Izbegavala je da me pogleda ali pošto je radila sama, morala je da me posluži. Taman sam zaustio da joj uputim novi bezobrazluk, ali me je preduhitrila pitanjem.

          „A čime se ti baviš? Anatomijom?“

          „O da, povremeno, isključivo ženskom. Ali uglavnom rešavam kvadraturu kruga“.

          „Krug nije ništa drugo nego okrugli kvadrat“ – rekla je bezazleno.

          A ja sam ostao u šoku. Zamrznut u kadru. Da li je ona svesna kakvu je upravo filozofsku misao izrekla? Je li to nagoveštaj prefinjenog duha ili samo slučajni error? Moja radoznalost bila je izazvana do neizdrživog.

          „Molim te objasni mi to“ – ton mi se promenio, a verovatno i držanje. Na sreću, bio sam jedina mušterija pa smo mogli da razgovaramo.

          „Nerešive stvari postaju lako rešive ako se posmatraju na drugi način“. Bogami, objasnila je, i to odlično.

          „Ali ja sam sasvim otvorenog uma, posmatram stvari vrlo široko“ – izgleda da sam nesvesno poželeo da joj se dopadnem.

          „Ako ti je previše otvoren um – ispašće ti mozak“. Nasmešila mi se, prvi put. „Sad idi, moram da radim a jako sam umorna“.

          Ne znam ni sam kako sam izgurao program do 8. Gotovo da nisam ni pričao u etar, sve se svelo na muziku, jer nisam mogao da odagnam misli od nje. Čim sam stigao kući, zapisao sam u notes svaku njenu misao, sa idejom da ih analiziram i pariram. Urbani dvadesetčetvorogodišnjak, snabdeven iskustvom sa asfalta nije smeo da izgubi ovaj duel.

          Jedva sam dočekao sutrašnji susret.

          „Reci mi, jesi li stigla nekog ovde da zavoliš“? Moja radoznalost je postala direktna.

          „Ne, volim nekog tamo daleko, kod kuće. Ali ti ne voliš nikog, u to sam sigurna“.

          „A po čemu to zaključuješ, ako smem da znam?“ – mogla je sve da mi kaže ali to ne.

          „Pa vidi: pametan si, ali si umišljen i ohol. Možda imaš u sebi strasti ali nemaš emociju. A Inteligancija u ljubavi te čini samo nemoralnim“.

          „Ha – ha, jesi li to negde pročitala“? Ali nije mi bilo do smeha. Okrenuo sam se i izašao. Kao da me je polila hladnom vodom. Nisam čak ni primetio dok mi je nogavicu neki kerić obilato zalio dok sam stajao zamišljen na semaforu.

          Sutradan sam sačekao da iz pekare izađe mušterija. Naoružan velikim osmehom, buketom cveća i bombonjerom ušao sam rešen da je pitam da izađemo zajedno.

          Primila je poklon uz osmeh: „Znaš, diplomatija u ljubavi čini te licemernim“.

          Samo sam se okrenuo i otišao. I dalje sam zapisivao njene rečenice. Svaki put dok sam razgovarao s njom, preplavio bi me nekakav osećaj nemoći. Kao da me svaki put razoruža jednom rečenicom.

          Ušao sam sutradan kod nje i vrlo ozbiljno rekao: „Uspešan sam u onome što radim i imam dovoljno novca. Šta mi fali? Hoćeš li da izađemo jednom zajedno?“.

          Umesto direktnog odgovora uputila mi je osmeh i rekla: „Uspeh bez ljubavi čini te arogantnim. A bogatstvo bez ljubavi, pohlepnim“. Pretpostavljam da je to značilo NE.

          „A siromaštvo? Kakvom tebe čini siromaštvo?“ – nemoćni bes izazvan njenom mirnoćom i odbijanjem. „Hoćeš li ceo život da prodaješ burek“?

          „Siromaštvo bez ljubavi čini me ponosnom. Moja ljubav je daleko, ali ću je dočekati.“

          Bilo je to definitivno NE.

          Narednih dana uhvatila me je malodušnost. Bilo mi je žao. Svega, a najviše sebe samog. Ova ženica, iz nekog tamo Donjeg Serojevca u Makedoniji, mlađa od mene, naizgled priprosta, pokazala je daleko više duha, mudrosti i životnog iskustva od mene. Njena unutrašnja čvrstinaa bila je ujedno i njena unutrašnja lepota. Dok sam ja provodio dane kao pravi zgubidan  misleći kako sam cool, ona se uhvatila u koštac sa životom i pobeđivala ga svakodnevno. Za koliko bi ona završila prava? Verovatno pre roka.

          Sutradan sam otišao kod nje, ne znajući da je više nikada neću videti.

          „Danas mi je poslednji dan, vraćam se u Makedoniju. Evo probaj ove paketiće, to je recept iz mojih krajeva, napravim ga često sebi za doručak“.

          I stvarno je otišla. Ostavila mi je recepte za projice, tulumbe i pitu – paketiće iz njenog kraja u slanoj i slatkoj verziji. Na sreću imao sam njene misli pribeležene na papiru. I konačno shvatio njenu osnovnu poruku: „Život bez ljubavi nema smisla“.

          I rešio da stučem preostale ispite što pre i odmah se prijavim u vojsku. Uprkos mom opiranju, kao da je sazrevanje neprimetno počelo i lagano potisnulo zezanje.

          Jedno poglavlje mog života očigledno se primicalo kraju.

           

          St. Moritz sendvič

          St. Moriz sendvič

          sendvič sa kruškom i gaudom

          By Dubi Published: avgust 20, 2012

            Omiljena hrana na čuvenom skijalištu

            Ingredients

            Instructions

            1. Za jednu osobu: Kruške preseći uzdužno na pola i očistiti. Narezati tanko 2 kriške crnog hleba. Umešati premaz od senfa i majoneza. Zagrejati rernu na 140-150 stepeni.
            2. Na hleb namazati premaz. Na svaku krišku hleba položiti polovinu kruške. Začiniti kruške sa malo bibera.
            3. Preko kruške položiti šnitu sira. Peći u rerni oko 5 minuta, dok sir ne počne da se topi.

            WordPress Recipe Plugin by ReciPress

            Punjeni čeri paradajz

            Punjeni čeri paradajz

            Punjeni čeri paradajz

            By Dubi Published: avgust 20, 2012

              Predjelo ili prilog intenzivnog ukusa

              Ingredients

              Instructions

              1. Nožem odseći vrh bebi paradajza i kašikom ga izdubiti. Odseći i vrlo tanak sloj sa donje strane, (paziti da se ne probije do unutrašnjosti) kako bi paradajz stabilno stajao. Posoliti ga iznutra.
              2. Kupiti gotov „pesto“, a ako ima volje i vremena može i da se napravi svež, na sledeći način: u blender ubaciti kašičicu maslinovog ulja, dve kašike svežeg bosiljka (ili pola kesice suvog), kesicu parmezana, 2 - 3 čena belog luka, so i biber. Izmiksati u blenerdu. Po potrebi dodati još koju kap maslinovog ulja, dok ne postane ujednačeno i kremasto (prema originalnom receptu, u blender se još ubace i semenke pinjola).
              3. Nadevom napuniti bebi paradajz. Umesto pesto sosa, mogu se puniti bilo kojom drugom smesom po ukusu (npr. sirom, šunkom, kuvanim pirinčem...).

              WordPress Recipe Plugin by ReciPress

              Špageti Milaneze

              Špageti Milaneze

              spageti milaneze

              By Dubi Published: maj 8, 2012

                Ingredients

                Instructions

                1. Jednu veću ili dve manje glavice crnog luka očistiti i naseći sitno (može se koristiti i praziluk). Iseći paradajz na sitne kocke. Umesto svežeg paradajza može se koristiti i paradajz pelat iz konzerve. Očistiti i sitno naseckati 3-4 čena belog luka i pola vezice peršunovog lista (kao zamena može da posluži suvi).
                2. Staviti vodu za špagete u dublji lonac, ubaciti malo soli i kašiku ulja. Špagete uvek kuvati vremenski prema uputstvu na pakovanju, ali paziti da budu „al dente“, - da se ne raskuvaju. Zbog toga je najbolje probati ih i tako utvrditi jesu li gotove.
                3. U dublji tiganj ili šerpu usuti 2-3 kašike maslinovog ulja i ubaciti luk da se proprži. Paziti da ne zagori povremernim mešanjem. Posle 2-3 minuta ubaciti beli luk i peršunov lista (ako je suvi, onda supenu kašiku) i dalje mešati. Dodati kašiku tople vode (najbolje „pasta vode“ iz lonca sa špagetima) i dinstati još neko vreme, dok luk ne postane staklast. Dodati sav isečen paradajz. Začiniti solju, biberom, suvim začinom i kašičicom šećera (kada se kuva paradajz uvek se dodaje šećer da ne bude prekiselo). Kuvati na jakoj vatri 20 – 35 min, dok se preliv ne zgusne (ne treba da bude gust kao kečap). Probati ukus, doterati po potrebi, dodati još malo šećera po potrebi. Pred kraj ubaciti i 4-5 listova bosiljka, iscepkanih rukom. Ako nema svežeg, može i sušenog, kašičicu - dve, po ukusu.
                4. Skuvane špagete ocediti u cetki. Ne prelivati ih hladnom vodom, već sa malo maslinovog ulja (to će obezbediti da se ne lepe i da budu sjajne). U tanjire sipati prvo špagete, preko njih preliv, i bogato posuti rendanim parmezanom i ukrasiti listom bosiljka. Napomena: pošto se aroma postiže bosiljkom, ne stavlja se origano. Ali u nedostatku bosiljka, origano će biti dobra zamena i dati jelu mediteranski ukus.

                WordPress Recipe Plugin by ReciPress