Skupština

Od svih plodova mora najviše volim kad svinjče padne u more“. Ova legendarna misao izgovorena je na jednom od „muških četvrtaka“ – redovnom okupljanju nekolicine generacijski bliskih prijatelja, od kojih su većina bili i školski drugovi i kumovi. Tradicija muškog okupljanja prvog četvrtka u mesecu nastala je spontano pre dvadesetak godina a rezultirala je formiranjem Udruženja sa jednostavnim pravilima, ciljevima i programskim opredeljenjem:

  • Ne postoji mogućnost prisustva žena ni na koji način;
  • Izučavanje, negovanje i unapređivanje tekovina hedonizma;
  • Sve je na dobrovoljnoj bazi;
  • Lična inicijativa i doprinos svakog člana se ne mere, ne procenjuju i ne uporedjuju sa ostalima;
  • Odluke se donose prostom većinom, a u slučaju prijema novog člana aklamacijom.

Nekadašnji drugovi iz mladosti i komšije iz istog kraja, protekom vremena postajali smo sve više šarolika družina drugačijih životnih stilova i profesija. Naše različitosti i neminovnost životne trke uslovili su nedostatk vremena za druženja, ali zato je postojao Četvrtak. Praktičan istraživački rad na polju boemskog manira i hedonističkog uživanja bili su zajednički imenitelj svakog okupljanja.

Misao o svinjčetu kao omiljenom plodu iz mora izrekao je Ladislav Uhlarik – Lacika, zvanični domaćin Udruženja. Njegovom ljubaznošću, u dvorištu porodične kuće imali smo svoju prostoriju gde su se čuvale relikvije i artefakti Udruženja: fotografije, razglednice, suveniri i slični predmeti kao svojevrsni dokumenti vremena. Nikog nije posebno iznenadila njegova misao, pošto se odavno deklarisao kao gurman, ali koji „ne jede ništa što nema uši“. Ostali članovi na sreću nisu toliko isključivi pa se tokom svih godina na trpezi Četvrtka moglo naći mnoštvo raznih recepata (manje ili više uspešno pripremljenih) zahvaljujući pravilu da se organizatori večere smenjuju svakom narednom prilikom.

Seckajući luk rutinskim pokretima i brzinom profesionalca, Predsedavajući Skupštine mr iure Miroslav Velimirović – Mikelo, aktivno se uključio u diskusiju koja se ozbiljno rasplamsala. Tema je bila izuzetno osetljiva: svinjetina ili plodovi mora? Lacika je vatreno navodio komparativne prednosti svinjetine dvojici članova za koje se znalo da daju primat moru: Dragan Markov, vlasnik i duša legendarnog novosadskog kafića „Limanski pab“ i Dragan Aradski – Šagi, asistent na biologiji, imali su zajedno više ribolovačkih sati na moru i iskustva na palubi broda nego svi mi zajedno.  Uz njih, protiv svinjetine bio je i Ratko Uzelac zvani Rale Kapetan, prvi oficir na brodu prekookeanske plovidbe, čiji povratak s mora i nove dogodovštine smo svi uvek jedva dočekali. Isti stav branio je i Aleksandar Čer, slikar i vajar, a moram da priznam da ni sam nisam bio daleko od takvog opredeljenja.

Međutim, i svinjče je imalo svoje verne poklonike: dečiji psac i profesor književnosti Miroslav Mirče Sopka, sudija za prekršaje Kamenko Kozarski, TV producent i internet čarobnjak Vlada Jovanović,  advokat Goran Petkovski i zvanični ekonom Udruženja, prvi komšija Branko Andrijašević.

Konačno, pošto se radi o organizaciji sa visokim stepenom izražene tolerancije, nakon nekoliko demonstrativnih napuštanja skupa, lupanja vratima i zaricanja, Predsedavajući je presekao stvar: „Ovo se može rešiti samo viteškim dvobojem! Suprotstavićemo dva jela jedno drugom, svako na po jednom Četvrtku. Ocenjivaćemo ih ocenama od 1 do 10 i glasati javno. Neka glavni kuvar razradi detalje“.

Predlog je usvojen jednoglasno.

Glavni kuvar Udruženja, dipl. iure u gradskoj upravi Zlatko Bucalo – Bucke imao je težak zadatak: osmisliti dva jela koja nam do sada nisu bila predstavljena, a da dostojno reprezentuju svoje „poreklo“. Bilo bi sasvim prirodno da je prihvatio zadatak, jer nije slučajno baš on izabran za tu titulu. Kao vrstan kuvar amater mnogu puta spremio nam je izvanredne obroke. Ali, nije. Umesto toga, našao je solomonsko rešenje: „Pošto sam ja osvedočeni ljubitelj ribe a svinjetinu gledam da izbegnem, bio bih pristrasan kada bih se prihvatio da izaberem meni i skuvam jelo.“  Neka to uradi jedini neopredeljen.

Svi su pogledali u mene. Mnogo puta sam im pripremao jela i znali su da umem.

Uprkos opiranju, zvanično sam bio zadužen za zadatak. Bucke je odredio i detaljne propozicije:

a) po jedan prilog uz jelo

b) vino ili drugo piće bira sam konzument

c) ista vrsta peciva za oba jela

Sve je verifikovano zapisnički i uneto u „Knjigu događaja i odluka“, što znači  zauvek zabeleženo i arhivirano za pokoljenja. Time je Plenarna sednica Skupštine Udruženja završena zauzimanjem jedinstvene platforme za realizaciju donetih odluka.

Srećna okolnost je da sam već imao u glavi ideju šta da radim. Dok su se ostali raspravljali, ja sam već tada prebirao u glavi recepte upoređujući pojedina jela iz dva tabora. Elem, odmah sam spisak namirnica (saglasno Pravilniku) dostavio Glavnom kuvaru, on je trebovao sredstva iz odgovarajućeg fonda, zadužio pojedine članove za nabaku namirnica i uz asistenciju Predsedavajućeg odredio datume za degustaciju.

Sledeća dva Četvrtka ostaće zapamćena po rekordnom broju prisutnih članova Skupštine, kao i pridruženih članova, trenutno u statusu posmatrača. Znao sam da sama priprema i kuvanje ne smeju da traju dugo pa sam izabrao jela gde sve ukupno traje oko jedan sat.

Nakon degustacije, na oba zasedanja pristupilo se glasanju. Posle prvog, izgledalo je kao da se pobednik već zna. Pripremio sam „Manastirski file“, – recept francuskih monaha iz XII veka, do kojeg sam davno slučajno došao i poslužio uz krušku kuvanu u vinu i voćni sos (ali to je već neka druga priča).

Ali, na drugom zasedanju je „Hobotnica sa Sardinije“ uz krompir sa dinstanom blitvom takođe požnjela nezapamćen uspeh.

Kada smo prebrojali sve glasove i ocene, shvatili smo da se dogodila neverovatna stvar. Nerešeno! Potpuno poravnat rezultat. U dlaku, decimal, milimetr, gram, kako hoćete….isti broj poena i glasova.

„Trebalo je da dozvolimo Predsdavajućem dva glasa, da bude nepar“ – neko je dobacio. „Ma kakvi, onda treba isto i Glavnom kuvaru i  kuvaru koji je pripremao…“ – već su se javljali oponenti. Ubrzo je rasprava postala žučna, u najboljoj tradiciji naših tolerantnih argumentacija. Na kraju smo doneli Odluku da na sledećem zasedanju glasanjem odlučimo kako je trebalo da glasamo za izbor najboljeg jela, pa da onda ponovimo glasanje o tome, – ukoliko ne bude usvojenih amandmana.

Rešio sam da ih i za na sledećem plenarnom zasedanju razgalim nekom „trećom“ vrstom hrane,pa sam  pripremio kinesko jelo – sečunasku piletinu s kikirikijem.

Na sledećem zasedanju, taman pred početak, na Lacikinoj kapiji pojavile su se dve, nama od ranije dobro poznate komšinice. Baba Juliška, komšinica čelo bašte, i baba  Rožika, – od preko puta, molećivim glasom su pitale: „Deco, vi ste pravi  cirkus, bolji ste od skupštine na televiziji. Jel možemo mi opet malo da slušamo? Nećemo ulaziti“.

Ovaj događaj ostao je zabeležen u analima Udruženja kao jedina prilika kada je ženska noga dotakla među naših prostorija.

 

Gabikin kuvar

Gabriela Kolbacsi rodila se u godini nastupanja dvadesetog veka u kući svoje majke, gospođe Terezie Kolbacsi rođene Firany, energične i krepke žene. Ostavši udovica nenadano i prerano, gospođa Terezija tiho je negovala uspomenu na svog muža Tibora, poslastičara u malom izletničkom mestu Mako, nadomak Segedina. Svoju jedinicu Gabrielu vaspitavala je strogoćom primerenom palančkoj sredini i poslovično neprostojnoj radoznalosti malog mesta, pomno pazeći na ćerkino obrazovanje i besprekornu reputaciju. Sve dok tokom puberteta nije otkrila tragičnu manu svoje ćerke. Neznatno kraća noga, stečena od rođenja, – do tada gotovo neuočljiva mana, počela je da atrofira. Lekari su bili nemoćni pred prirodom. Ni redovne molitve, inače vrlo pobožne šire familije nisu pomogle. U svojoj petnaestoj godini, Gabriela su suočila sa surovim saznanjem da život nije fer.

Život je ono što ti se dogodi dok planiraš druge stvari“ – objasnila joj je prosto baba Žužana, prodavac slatke pavlake, putera i sira u kriškama na velikoj segedinskoj mlečnoj pijaci.

Iako nije razumela zbog čega je život prema njoj bio tako okrutan a neke njene komšinice mazio, vremenom je naučila da svoj hendikep vešto prikriva. Vreme je prolazilo i polako ali neumoljivo nagrizalo mladalački polet. Konačno, pomirila se sa sudbinom i naučila da sebe prihvati onakvu kakva jeste.

I kako to ponekad biva, kad negde uzme, Život na drugoj strani daruje. Gabiki je izdašno poklonio kulinarski talenat.

Očeva rodbina je ovaj očigledan dar pripisivala, naravno, genima pokojnog oca, poslastičara. Majka Terezia, u svojoj pobožnoj strogoći, smatrala je da je njena ćerka predodređena za duhovnost. „Hendikep je putokaz“, govorila bi, „Bog je tako hteo“…

Iako je gajila ogroman respekt prema majci i njenom autoritetu, Gabika je bila rešena da ne posveti svoj život božijoj službi. Sati i sati provedeni od malih nogu uz oca u njegovoj „radionici“ bili su joj najlepše uspomene. Bezbroj puta zamućeni i namazani filovi, napunjene rolnice, zamotani rolati… bio je to svet u kojem se Gabika snalazila sa lakoćom. Samoću i nedostatak ljubavi zamenila je smišljanjem originalnih kulinarskih recepata. Duhovita i kreativna, često im je davala romantične nazive dok ih je beležila u svoju svesku – podsetnik. Čežnja za ljubavlju ustupila je mesto pikantnim maštarijama njene prefinjene kulinarske duše.

Te 1920. godine, ugledni ženski mesečnik Vez i goblen (bečko izdanje) lansirao je dve sasvim nove, avangardne stranice, naslova Aktuelna moda i Prigodni recepti.  Konkurs za nove i originalne recepte zvučao je vrlo primamljivo, pa je Gabika poslala redakciji pisamce sa nekoliko svojih izmišljotina. Mesec dana kasnije, poštar joj je uručio novi broj časopisa i čipkasti koverat ciklama boje.

Sa zadovoljstvom Vas obaveštavamo da su dva Vaša recepta „Ljubavni zalogaji“ i „Venerini poljupci“ osvojili prvo mesto u svojim kategorijama na našem konkursu. Molimo Vas da svojim prisustvom uveličate dodelu nagrada. Ceremonija uručenja nagrada biće održana na dan rođenja našeg voljenog vladara, u zlatnoj sali dvroca Schonbrun u Beču. Ovo pismo molimo da ponesete sa sobom. Uz čestitke i sa najboljim željama čekamo Vas dan ranije u redakciji lista, St. Jacob Strasse 41.

Do proslave je bilo još pet meseci. Gabika je znala da ni majka a ni ostala familija ne mogu da obezbede novac za put, haljine, cipele i primereni putni kovčeg. Uz to, trebalo je da stigne u Beč bar dva dana ranije, da se smesti. Uz svu štedljivost, ovakva avantura je daleko prevazilazila njene moći.  Rešila je da se zaposli.

Gospodarica kuće Weiss u Segedinu i supruga Adolfa Weiss-a posmatrala je mladu kandidatkinju za kuvaricu s podozrenjem. Saslušala je i ispratila tek četvrtu, a primaća soba još je bila puna kandidatkinja. Već se pokajala što je poslušala svoje prijateljice: da oglasi potrebu za kuvaricom, „…jer je to oglašavanje tako šik“... Kuda li ide ovaj svet – pitala se, – većina nema čak ni preporuke...

Bucmasta i rumena dvadesetogodišnjakinja ozbiljnog držanja i pametnih očiju činila joj se kao obrazovan sagovornik, ali nije ulivala poverenje kao dovoljno iskusan kuvar za potrebe većih prijema i svečanih večera. Ipak, na kraju je popustila pred navaljivanjem svoje desetogodišnje ćerke Livie, koju je Gabika osvojila kada je počela krišom da joj namiguje iza maminih leđa. Tog trenutka rodilo se jedno veliko prijateljstvo i tajni savez koji će izmeniti i Livijin i Gabikin život.

Probni rad će trajati nedelju dana“, rekla je strogo gazdarica. „Za mesec dana imamo veliki prijem, potrudite se da naučite sve što treba“.

Gabiki nije trebalo dugo da pokaže svoju veštinu i umeće. Nenametljiva a duhovita, brzo je osvojila sve ukućane i karakterom i kuvanjem. Uz to, Livia ju je obožavala i sve svoje slobodno vreme provodila sa svojom novom drugaricom. Gabika je, opet, u Liviji pronašla gotovo sve od onoga što joj je nedostajalo: ljubav i privrženost pravog prijatelja, zaštitnicu pred gazdama, mlađu sestru koju nije imala a želela je… Osim toga, Livia je imala brata od srtica Stefana, naočitog studenta solo pevanja Konzervatorijuma u Budimpešti. Besane noći Gabika je provodila maštajući krišom o njegovoj ljubavi.

Prošlo je četiri meseca. Odlazak u Beč prikrao se neprimetno i brže nego što je Gabika želela. Prilikom razgovora sa gospođom Weiss nije pomenula očekivano putovanje. Svoju tajnu je poverila samo Liviji, zaklevši je da tajnu mora sačuvati. Prećutavši istinu, našla se u sopstvenoj klopci: ako otputuje mora dati otkaz, što znači da verovatno više nikada neće videti ni Liviu ni Stefana. Ako ostane, propustiće šansu da njeni recepti postanu poznati, da možda postane uspešna, bogata, možda čak i slavna… Teška odluka.

Ne želeći da odluči na brzinu, Gabika je u tajnosti počela pripreme za odlazak, ali se i dalje ponašala kao da će kod Weissovih ostati zauvek. U slobodno vreme je obilazila prodavnice novih materijala, krojačice i modistkinje, prodavnice šešira… i obućare, za cipele gde jedna ima deblji đon, zbog kraće noge. Skromna i štedljiva, uspela je taman da sakupi toliko da bi mogla da se opremi kako dolikuje. Iako ju je izjedala griža savesti što će ostaviti Liviu i porodicu Weiss, ipak je odluka ubrzano sazrevala: svako dobije jednom šansu u životu. Šansu valja prvo prepoznati, a onda imati hrabrosti  zgrabiti je. Onaj ko ne pokuša, sam je kriv. Mora pokušati.

Četiri dana pred odlazak, Livija je počela da kašlje. Tokom noći je dobila i povišenu temperaturu. Gabika je probdela celu noć pored njenog kreveta, jer su roditelji otputovali na Balaton, tradicionalno zimsko bogataško okupljanje na čuvenom jezeru.  Sutradan je Livia ostala na kratko bez svesti, pala u krevet i uz kašalj pljucnula malo sukrvice. Stari poslužitelj Emil odmah je pozvao porodičnog lekara i poslao telegram roditeljima da prekinu odmor.

Dr Pfau, četvrta generacija lekara iz ugledne segedinske porodice, koji je Liviju i doneo na svet, zabrinuto je odmahivao glavom: tuberkoloza. Jedna od najopakijih i najsmrtonosnijih bolesti toga vremena zakucala je na vrata Weissovih. Dok je pakovao stetoskop i toplomer, Dr Pfau je odveo Gabiku u stranu i saopštio joj strašnu istinu: „Šanse da ozdravi su ravne šansama da ne preživi, nadajmo se da je organizam dovoljno jak. Hranite je na silu, jer neće moći da jede. Dajte joj ove praškove svakog dana, ali oni će samo ublažiti bol“.

 Gabika je opet osetila onaj čudan osećaj, koji skoro da je sasvim potisnula: život se igra sa njom, nepredvidivo i surovo. E, nećeš ovaj put, – pomislila je, i zarekla se da neće dozvoliti da joj otrgne malu Liviu.

Još iste noći skuvala je jaku kokošju supu i na silu nahranila Liviu. Kad je ova zaspala, iskrala se iz kuće i učinila nezamisliv trošak: novcem koji je ostavila za voznu kartu, naručila je najbrži fijaker da je odveze u Mako, da pronađe baba Žužanu. Žužana je bila iskusna u pripremanju trava, napitaka, tinktura i sličnih narodskih lekova. Radile su celu noć. Ujutru se zaputila nazad.

Naredni dani za Gabiku su protekli u borbi sa opakom bolešću. Noći je provodila sklupčana uz Livijinu postelju, mažući joj grudi guščijom masti prokuvanom u sedam voda i pojeći je na silu Žužaninom bljutavom tinkturom za jačanje imuniteta. Livija je od toga još jače kašljala, napretka nije bilo ali se Gabika nije predavala. Dr Pfau je dolazio svakodnevno, pregledao pacijenta i uredno odmahivao glavom. Naravno, video je tragove guščije masti i znao je za taj narodni lek, ali nije komentarisao. Smatrao je da ne može da škodi.

Četvrti dan stigli su Weissovi. Vidno zabrinuti ali dostojanstveni, razgovarali su sa lekarom nasamo i dugo. Majka je tiho plakala i molila se Bogu. Otac je ćutke stezao pesnice usled nemoći, a Livia je sve jače kašljala. Gabika ju je i dalje hranila na silu – kokošjom supicom, kozjim mlekom, čajem od belog sleza i bokvice, tinkturom, medom…i mazala guščiju mast.

Osmi dan bolesti Livia je dočekala vidno mršava i slaba, ali prvi put bez temperature.  Pomilovala je Gabiku po kosi, i probudila je, sklupčanu pored kreveta. Tražila je da jede.

Narednih desetak dana oporavak je bio spor ali ujednačen. Gabika je smišljala recepte i spajala naizgled nespojive namirnice u obrok kako bi ojačala Liviu. Iz dana u dan Livia je jela sve više a rumenilo je počelo da joj se vraća u obraze. Adolf Weiss bogato je nagradio porodičnog lekara i dao pozamašan prilog lokalnoj crkvenoj zajednici.

A Gabika je propustila svoju šansu. Bogatstvo i slava otišli su u nepovrat.

Mesec dana je prošlo. Lekar je savetovao da Livia šeta što više na čistom vazduhu. Vodila je često Gabiku sa sobom u šetnju jer su to bile retke prilike da se na miru   ispričaju. Livia se skoro sasvim oporavila i njena vedra narav ponovo je preuzela primat zabavljajući ukućane. Zavladala je atmosfera opšte radosti.

Gabika je bila srećna zbog Livie, a u sebi je tiho patila. Sudbina nekom podari lepotu i uspeh, bogatstvo i slavu, a nekom kao njoj, samo jedan talenat i ništa drugo. I kada je došao trenutak da taj talenat unovči, morala je da spasava život svoje ljubimice. Dilemu o opravdanosti svog čina nije imala ni trenutka. Ali, ipak nije mogla a da ne uzdiše za propuštenom prilikom.

Jenog predivnog majskog nedeljnog prepodneva Adolf Weiss je poveo svoju porodicu na piknik u Mako. Gabikin izletnički obrok koji im je spakovala u piknik korpu izazvao je oduševljenje, a tek dozreli rizling iz porodičnog vinograda rumeneo je obraze i garantovao dobro raspoloženje. Livia je uživala gledajući oca kako vesla svoj mali, elegantni čamcem sa baldahinom.

Šteta što Gabika nije sa nama, uživala bi“ – rekla je Livia bezazleno.

Otac ju je pogledao ispod malih okruglih naočara: „Svi smo primetili da ti se Gabika sviđa, ali mislim da provodiš previše s njom. Ipak, moraćeš da naučiš da je druženje poželjno samo sa svojom klasom, ili višom, nikako nižom“.

Livia je ćutala. Napućila je svoja mala usta, što je dokazano značilo prkos i ljutnju. Konačno, ustala je, skoro izvrnuvši čamac, podbočila laktove na kukove, oštro pogledala oca i rekla: „Gabika je možda niža klasa, ali ona me je jedina negovala dok sam bila bolesna. Da nije bilo nje ja bih bila mrtva. Tvoj učeni doktor iz naše klase mi ničim nije pomogao. I zbog toga, samo da bi spasla mene, propustila je da ode u Beč,  bude predstavljena na dvoru i postane slavna kuvarica“.

Ostatak popodneva protekao je u Adolfovom zamišljenom ćutanju.

Sutradan, u ponedeljak, Adolf Weiss nije otišao na posao. Umesto toga, pozvao je svog bankara da dođe hitno kod njega na konsultacije. Kako se radilo o jednom od klijenata čiji novac je bio temelj bančine aktive, a takođe i o članu upravnog odbora, bilo je sasvim normalno da bankar bez odlaganja učini posetu uglednom komitentu.

Želim da polovinu mojih deonica Luke Segedin prepišem na ime Gabriela Kolbacsi. Njene generalije ćeš dobiti po mom kuriru naknadno“.

Ali gospodine, deonice rastu, Luka posluje izvrsno. Polovinom svojih deonica učinićete tu ženu milionerom“.

Nisam te pitao za savet, već učini kako sam rekao. Takođe, otvori štedni ulog na isto ime, oročen na deset godina. Depozit će ti doneti moj kurir. Kad završiš, donesi mi dokumenta“.

Dok je užurbano popravljala svoju uniformu, Gabika se preispitivala šta je učinila pogrešno. Biti pozvan u radni kabinet gospodara nije obećavalo ništa dobro. Potajno je znala da roditelji ne odobravaju njeno druženje sa Liviom, ali se nadala da to neće pogoršati njen status u kući. Sa zebnjom je pokucala na vrata i ušla.

Kada je izašla, kolena su joj klecala. Još minut ranije, stojeći pred ogromnim kabinetskim pisaćim stolom, sa nevericom je pokušavala da shvati reči i njihovo značenje:

„Nikada Vam se, draga Gabriela, moja supruga i ja nećemo moći dovoljno odužiti za sve što ste učinili za našu kćer. Vaše požrtvovanje dostojno je najplemenitijih duša i zaslužuje da bude zapamćeno. Od danas ste suvlasnik Luke Segedin, a imate i štedni ulog sa kojim ćete kroz deset godina moći da sebi priuštite restoran, hotel, kuću i bezbrižan život. Jedino Vas molim da ostanete sa nama i dalje dok Livia ne odraste, jer želi da bude uz Vas“.

Naredne godine protekle su u Gabikinom nežnom prijateljstvu s Liviom, tajnoj i nikad izrečenoj ljubavi prema Stefanu i izmišljanju novih, dovitljivih i jedinstvenih recepata.

Kada je Livia rešila da pobegne za Antala, Gabika joj je prošvercovala ceduljicu koju je Antal poslao po Stefanu. Na rastanku je poklonila Liviji svoju svesku sa rukom pisanim receptima, idejama i kulinarskim trikovima.

Nakon Livijinog bekstva nikad se više nisu videle. Svi članovi porodice Weiss pobijeni su u nacističkom logoru. Stefan se jedini spasao i borio u pokretu otpora na jugu Francuske, pod generalom De Golom. Nakon oslobođenja obreo se na teritoriji buduće države Izrael i učestvovao u njenom stvaranju.

Gabiki se u ratnom vihoru izgubio svaki trag. Ostao je jedino njen kuvar, koji sam nasledio od svoje bake Livie i koji čuvam i danas kao posebnu relikviju.

Od mnoštva izuzetnih recepata, ovom prilikom prenosim manji broj onih koji se uklapaju u koncepciju ovog kuvara: da su jednostavni, brzi i efektni.

 

Polpete vegetariano

Polpete vegetariano

polpete vegetariano

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Samostalno vegetarijansko jelo ili idealan prilog

    Ingredients

    Instructions

    1. Narendati šargarepu krupnije a naseckati vrlo sitno prazuluk, celer i baburu.
    2. Sve povrće u posudi pomešati sa 65g brašna, kašićicom čili praha (ljuta aleva), kašičicom praška za pecivo i kašičicom mlake vode. Mešati da se brašno sjedini sa povrćem, dodato so i seckani peršunov list. Ako je previše retko, dodati još brašna dok gustina ne bude dovoljna da se formiraju manji oblici krofne.
    3. Među dlanovima formirati oblike krofni ili kuglice i pržiti na umerenoj vatri u tiganju na oko 1 cm ulja. Ne okretati previše, pustiti da se prženjem formira korica - potrebno je 3-4 minuta za svaku stranu.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Šampinjoni sa belim lukom i peršunom

    Šampinjoni sa belim lukom i peršunom

    Šampinjoni s belim lukom i peršunom 1

    By Dubi Published: avgust 28, 2012

      Ukusno vegetarijansko jelo ili prilog

      Ingredients

      Instructions

      1. Očistiti ½ kg vrlo sitnih šampinjona. U tiganj usuti kašičicu ulja i 40 g putera i ostaviti da se puter otopi na umerenoj vatri. Za to vreme naseckati sitno celu glavicu belog luka i celu vezicu peršunovog lista.
      2. U tiganj ubaciti sav beli luk i polovinu peršunovog lista. Ostaviti 2 – 3 minuta da se prži, pa ubaciti šampinjone, koje odmah treba posoliti i dodati im malo suvog začina, da bi pustili svoj sok.
      3. Šampinjone ostaviti da se kuvaju uz povremeno mešanje, sve dok sav njihov saft ne ispari. Blago ih pobiberiti i ostaviti da se griluju bez ulja i vode, pazeći da ne zagore. Nakon desetak minuta poprskati ih sa malo limunovog soka i preko njih posuti ostatak seckanog peršunovog lista.
      4. Idealan su prilog uz svako meso, uz pirinač, krompir ili bareno povrće i sve salate.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Venerini poljupci

      Venerini poljupci

      Venerini poljupci 6

      By Dubi Published: avgust 28, 2012

        Dekadencija u svom izvornom obliku

        Ingredients

        Instructions

        1. Sveže višnje ili trešnje, ili oba, (količinu po izboru) oprati u hladnoj vodi i osušiti. Ne odvajati peteljke. Poslagati ih u teglu i preliti belim rumom, da budu sasvim pokrivene. Poklopiti teglu. Natapati u frižideru jedan dan.
        2. Izvaditi ih iz tegle i svaku osušiti ubrusom, pazeći da se peteljke ne otkinu od ploda.
        3. U loncu ili šerpi na tihoj vatri rastopiti kašiku putera, tablu mlečne i tablu čokolade za kuvanje. Sve izmešati da se ujednači.
        4. Kada se čokolada otopi, svaku višnju držeći za peteljku umočiti do polovine bobice u rastopljenu čokoladu. Ređati ih na tanjir i pričekati dok se čokolada ne stegne. Kad se stegne, još jednom umočiti svaku bobicu na isti način u čokoladu, pa sve odložiti u frižider da se stegne do kraja.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Karamelizirani ananas

        Karamelizirani ananas

        Karamelizirani ananas sa brusnicom

        By Dubi Published: avgust 28, 2012

          Slatko - kiselkasta harmonija

          Ingredients

          Instructions

          1. Svežem ananasu odseći vrh sa listovima i donju stranu. Uspraviti ga i odstraniti nožem stranice, a potom i sitne zaostatke od kore. Preseći ga uzdužno na pola i još po pola, na uzdužne četvrtine. Odstraniti tvrdu sredinu svakog komada, da ostanu fileti čistog voćnog „mesa“.
          2. U dubljem tiganju na srednje jakoj vatri zagrejati kašičicu običnog ulja pa dodati dve kašike putera i dve kašike smeđeg šećera (zamena je žuti šećer). Čim se puter otopi ubaciti ananas filete. Obilato ih posuti smeđim šećerom i kuvati 3 – 4 minuta pa okrenuti i pošećeriti i drugu stranu. Dok se kuva iscediti sok jedne pomorandže bez koštica u tiganj.
          3. Opet okrenuti ananas i izabrati ukus za dodatni začin: ili pola kašičice cimeta, ili semenke vanile iz vanila štapića (zamena je kašika vanil šećera) ili iscepkani listovi sveže nane (zamena je pola kašičice sušene).
          4. Pojačati vatru i kuvati još desetak minuta da ananas omekša. Probati saft – ako je redak zbog mnogo pomorandžinog soka dodati kašiku meda i mešati da se izjednači, ako je preslatko dodati kašićicu – dve limunovog soka.
          5. Poslužiti na tanjiru preliveno saftom, ukrasiti sušenim brusnicama i (po želji) kuglom šlaga.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Hladni koktel od gambora (kozica)

          Hladni koktel od gambora (kozica)

          Cajoon koktel od račića

          By Dubi Published: avgust 28, 2012

            Paleta ukusa u dekadentnom predjelu

            Ingredients

            Instructions

            1. U šerpu sa vodom ubaciti pola glavice luka, prethodno kratko ispečene na ringli da potamni. Dodati nagnječeni čen belog luka, šaku lista celera, vezicu peršunovog lista, grančicu ruzmarina i drugo začinsko bilje po ukusu. Kuvati dok ne proključa.
            2. Kad proključa, očišćene repove gambora ubaciti u istu šerpu i kuvati sa povrćem 4 - 5 min dok ne pocrvene. Izvaditi gambore a vodu i povrće prosuti (bili su potrebni samo zbog ukusa).
            3. Umutiti tri kašike kisele pavlake, kašiku majoneza, kašičicu limunovog soka, prstohvat aleve paprike ili čili praha, par kapi tabasco sosa, so i biber. Probati, pa po potrebi korigovati ukus.
            4. U posudu za služenje položiti listove zelene salate, na njih staviti kašiku preliva, na to poslagati repove gambora i sve dobro preliti sa još preliva.
            5. Služiti u koktel činijama ili činijama za kompot, uz tost ili hleb zapečen u rerni. Ukrasiti po želji – npr. trakama zelene salate i trouglom limuna.

            WordPress Recipe Plugin by ReciPress

            Moj heroj

            U porodici Upravnika Lučke kapetanije u Segedinu i vlasnika nekoliko uglednih trgovačkih radnji Adolfa Weiss-a rodilo se 20. februara 1910. godine prvo dete, ćerka. Dali su joj ime Livia.

            Već od malih nogu i sve više kako je rasla, Livia je pokazivala veće interesovanje za umetnost nego za uobičajene ženske zanimacije.  I više je volela da se druži sa svojim bratom od strica Stefanom i njegovim drugarima nego sa devojčicama.

            Livia je takođe, pokazalo se, bila vrlo tvrdoglava. Iako je, kako i dolikuje bogatoj jevrejskoj kući, imala svoju guvernantu, bedinerku i nekoliko služavki, odlučno je razdvajala ono što je interesuje od ostalih dosadnih i zamornih stvari. Časove veza i lepog ponašanja jedva je podnosila, a pouke iz vođenja domaćinstva uopšte nije trpela. Odbijala je da uzme varjaču u ruke i namerno nervirala Gabiku, debeljuškastu kuvaricu; aranžiranje banketnog stola savladala je samo zbog smisla za estetiku, a vežbe raspoređivanja gostiju za stolom namerno je uvek radila naopako, dovodeći na ivicu strpljenja starog g-dina Eugena, svog učitelja bon–tona. Ali je zato obožavala jezike, muziku i slikarstvo. Već sa 14 godina govorila je tečno nemački, francuski, latinski, italijanski i jidiš (uz maternji mađarski). Uprkos protivljenju svoje majke, nemačke Jevrejke rođene Schwartz „da ne uči taj varvarski jezik“, Livia je sa apetitom savladala i engleski, godinu dana kasnije.

            Sa 16 godina je saopštila roditeljima da je odlučila čime će se baviti u životu.  „Želim da budem slikar“ objavila je odlučnošću pubertetlije kojoj je teško parirati.

            Roditelji su smatrali da je to suviše neprimeren, čak radikalan izbor za devojku, i sasvim nedostojno za buduću damu iz viših slojeva društva.

            To rade oni koji nemaju šta drugo“ glasio je odgovor roditelja. „Ti se moraš udati za nekog iz svog staleža, živeti udobnim životom i biti uzorna supruga i majka“.

             Sa 17 godina Livia je upisala Akademiju umetnosti u Budimpešti, odsek slikarstvo. Bio je to njen prvi veliki sukob s roditeljima, iz kojeg je ipak izašla kao pobednik. Imala je i tihu podršku brata Stefana, koji je dve godine ranije upisao Muzičku akademiju, Odsek solo pevanje. Kako je Stefan sa svojima živeo u Budimpešti, dogovoreno je da Livia bude smeštena kod strine i strica, koji će je držati na oku.

            Sa 20 godina, već bliže kraju nego početku studija, Livia je upoznala Stefanovog druga, naočitog studenta pravnog fakulteta u Pragu, po imenu Antal Stari. Livia je bila pre punačka nego zgodna, prilično niska, ali puna duha i besprekornog vaspitanja. Antal je bio grmalj od dva metra, rvač sa vratom bivola i tapaciranim šakama, sin siromašnog seljaka, prvi školovani pripadnik svoje familije. Strasna i neraskidiva ljubav buknula je kao šumski požar.

            Antal je učinio posetu Stefanovom ocu da bi se predstavio i zamolio da bude prihvaćen kao Livijin zvanični pratilac. Dok je strina dostojanstveno srkala čaj poslužen iz paradnog Herendi porcelana, ispitivački ga je posmatrala. Osrednji kvalitet njegove očigledno prečesto korišćene odeće i pendžetirana obuća govorili su joj  dovoljno. Stric je iskoistio razgovor da sazna sve o poreklu i statusu porodice Stari, i o tome žurno podneo izveštaj svom bratu Adolfu.

            Ne dolazi u obzir, mlada damo“ – govorio joj je otac tonom koji nije trpeo čak ni dalji razgovor. „On je sin običnog nadničara, nemaju ništa. A kako izgleda, neće ni imati. Već sam ti ugovorio dobar brak“.

            Dobar brak značio je bogato unovčenu udaju. Mladoženja je bio poznat kao …“pomalo usporen, ali dobrodušan…“ – što je značilo u prevodu da je lenj, beskoristan, nemaštovit i ko zna šta još (imajući u vidu ono „usporen“). Sve te osobine bile su pripisivane i znalački opravdane njegovom razmaženošću i bogatstvom kojim je njegov otac, poznati bankar raspolagao.

            Ne mogu da živim u zlatnom kavezu“ – požalila se Livija Stefanu, koji joj je bio jedina veza sa spoljnim svetom. Otac ju je stavio u kućni pritvor i da nije bilo Stefana, ne bi imala nikakav kontakt sa Antalom. Skovali su plan: Stefan će da ispriča sve Antalu i da ispita njegove dalje namere.

            Antal je pažljivo saslušao Stefana, a onda ga zamolio da Liviji prokrijumčari ceduljicu sa kratkom porukom: „Nemam ništa da ti ponudim osim sebe. Sad sam niko i ništa, ali ću postati neko. Ne želim nikog osim tebe. Ne mogu da ti obećam ništa osim neizvesnosti i ljubavi. Ali zajedno moramo uspeti. Ako želiš da se udaš za mene, pobeći ćemo preko Tise, kod mojih. Čekaću te u utorak, sredu, četvrtak i petak, svako veče od mraka do zore na dolmi niže Kapetanije, prema skeli, sa dva konja.“

            Kao da je nešto slutio, otac joj je zabranio dalje Stefanove posete. Uz to, zapretio je da će je lišiti porodičnog nasledstva i odreći je se ako ga ne posluša. Krajnjim naporom, zahvaljujući zaljubljenosti kuvarice Gabike u Stefana, poruka je stigla do Livije. Bio je već četvrtak.

            U petak ujutru, Liviji je naglo pozlilo. Porodični lekar, Dr Pfau, nije mogao da utvrdi od čega ima tako razorne bolove u stomaku, znoj i crvenilo. Livia se grčila, bacakala i zapomagala. Konačno, pozvan je specijalista koji je zakazao posetu za sutradan. Do tada, terapija je glasila: mnogo čaja, sna i mirovanja. Čim je pao mrak, Livia se napravila da spava dubokim snom. Kad su svi zaspali, iskrala se preko balkona, do oluka i prve grane obližnje trešnje. Trčala je sve dok nije ugledala svoju ljubav.

            Antal je strpljivo čekao, sa dva osedlana konja. Nikad joj nije otkrio kako je došo do njih i da li se zadužio. Jahali su pod okriljem noći nasipom uz Tisu, sve dok nisu našli skeledžiju koji je bio voljan da ih prebaci na drugu obalu. U drugu državu. Kraljevinu nekakvih Srba i još nekih raznih naroda, u varoš ne tako daleku, po imenu Bečej.

            Antal joj je pričao o toj državi i o svom rodnom Bečeju. „Tamo žive razni narodi i svako govori svojim jezikom i ima svoju Crkvu, ali se svi dobro razumemo i lepo slažemo. Svi razumeju mađarski, uklopićeš se lako“. Slušala ga je širom otvorenih očiju, čistog srca punog ljubavi.

            Porodica Stari naselila se u Vojvodini stotinak i kusur godina ranije, tri generacije pre Antala. Pradeda, poreklom Čeh (prezime se originalno izgovara Štarij) oženio je Nemicu iz porodice Grunner. Malo zemlje i mnogo mukotrpnog rada, nešto živine i po koje grlo stoke…i tako generacijama. Ali se Antalov otac zavetovao da njegov sin neće morati da živi teškim životom paora i počeo je da štedi. To je, naravno, još više povećavalo ionako sveprisutnu oskudicu, ali je familija bila jednodušna da se vredi žrtvovati. Tako je Antal otišao u Prag, na cenjeni Pravni fakultet, da izuči za advokata.

            Vidi se da je iz dobre kuće“ – bio je prvi komentar svekrve kad je ugledala Liviu. „Ako ste ovako došli, znači da nema ni miraz. Verovatno ni nasledstvo, a već vidim da ne ume ništa da radi. Još jedna gladna usta, ali beskorisna“.

            Narednih nekoliko godina za Liviu su bile pakao. Namirivala je stoku i živinu, čistila štalu i kokošinjac, radila po bašti. Nije želela da protivreči svekrvi. Od Antala je sakrivala svoju muku puštajući ga da neometano gradi karijeru. Svekrva je opet, sa svoje strane činila sve kako bi je naterala da ode. Prezirala je njeno vaspitanje i finoću, nežne šake, vickaste dvosmislene komentare, upornost…Livia je stoički izdržavala prezir i poniženja. Radila je sve poslove, jedino nikad nije naučila da kuva. Mrzela je kuvanje iz dna duše i nikada mu se nije posvetila. Sve što bi skuvala bilo je toliko bezukusno i promašeno, da ju je svekrva oslobodila tog dela obaveze. Ali, čak i kad je zatrudnela, morala je da radi nesmanjenom žestinom.

            Sve dok Antal to nije otkrio.

            Istog dana napustili su roditeljsku kuću i iznajmili poslednju kuću u selu, na kraju glavnog šora. Do tada je Antal taman obavio obaveznu praksu kod advokata u Bečkereku (kasnije nazvanom Zrenjanin), gradu gde se nalazio i najbliži sud. Odlučio se za riskantan potez: da otvori prvu advokatsku kancelariju koju je Bečej ikada imao. Da meštani ne moraju u Bečkerek svaki put kad trguju ili imaju neku muku. Livia mu je pomagala u kancelariji. Onako ljubazna i učena postigla je da žene dolaze kod nje po životne savete i kad im ne treba advokat, ali i da šalju svoje muževe kod advokata. U roku od nekoliko godina gotovo da nije bilo Bečejca koji nije bio klijent advokata Antala Starog. Posao je cvetao, a blagostanje je odavno zakucalo na vrata. Livia je u slobodno vreme slikala na tavanu njihove ogromne kuće „na lakat“ i odgajala ćerku Liviu-Evu i sina Antona. I dalje nije kuvala, zaposlila je kuvaricu.

            A onda je izbio II svetski rat.

            U Bečeju je stvarnu vlast i celokupnu upravu držala nemačka okupaciona komanda, ali su mađarski žandarmi i domaći kolaboracionisti bili neposredna ulićna sila. Vrlo revnosno su sprovodili povremeni teror, kao opomenu svima. Antal se mudro držao po strani. Livia je, kao čistokrvna Jevrejka odmah zadužila veliku žutu šestougaonu zvezdu koju je morala javno da nosi čim izađe iz kuće – vidljiv znak žigosanja pripadnika niže rase. Antalu je rečeno da je za sada neće deportovati u logor pošto je on polu Nemac poreklom, (uz to je i potreban upravnoj vlasti kao ispomoć u pravnim poslovima), ali da za Jevreje nema garancije. Livia je prve dve ratne godine provela u dobrovoljnom kućnom pritvoru, držeći zavežljaj sa najosnovnijim stvarima pod krevetom, za slučaj da dođu po nju. Trzala se svake noći slušajući rezak odjek vojničkih čizama dok je partola prolazila ulicom. I svaki put se pomolila da ne zakucaju na njena vrata.

            Jedne noći su ipak zakucali. I odveli je bez objašnjenja, u nepoznatom pravcu.

            Antal je izludeo od brige i bola. Deca su imala 5 i 6 godina, a život mu je odneo njegovu ljubav i oslonac, životnog saputnika, drugu polovinu školjke. Nije želeo da se pomiri s tim. Nije nju odneo život nego nacisti, – pomislio je. Ako su je odveli, mora da postoji neko ko zna gde je.

            Decu je odveo u roditeljsku kuću, poverio ih svojoj majci i sakrio na tavanu, bojeći se odmazde jer su upola jevrejske krvi. A onda je krenuo u akciju. Pozamašan imetak koji je stekao ubrzano se topio, ali ga je trošio pažljivo i namenski, kupujući informacije, ne bi li saznao gde je Livia. Uspostavio je kontakt sa činovnikom nižeg ranga iz Komande, koga je ranije kao advokat zadužio. Obećavši veliku sumu novca za pravu informaciju, ubrzo je saznao poražavajuću istinu: Livia se nalazila na najgorem mestu. U logoru na Banjici, u Beogradu. Odande se niko ne vraća, šuškalo se.

            Trebalo mu je cele tri nedelje podmićivanja da ugovori petominutni prijem kod Zapovednika Komande Beograda. Nikada nikome nije ispričao o tom razgovoru, ali epilog je bio poznat: Livia je puštena uz dokumenta o dozvoljenom ograničenom kretanju, a njihovu kuću na lakat, stotinak lanaca zemlje i nepoznatu količinu dukata, umetničkih dela i antiknog nameštaja preuzeo je Zapovednik lično.

            Bili su bezbedni.

            Nova revolucionarna vlast stigla je u Bečej pompezno i preteći. Kolaboracionistima se gubio svaki trag, „buržoaskim elementima“ je oduzimana movina bez pardona, a partizani su ustrojavali novu upravu. Svi Nemci i Mađari su uglavnom streljani, proterani, ili su već ranije pobegli pred oslobodiocima. Antal je bio izuzetak: ispostavilo se da je sve vreme tajno pomagao lokalni pokret otpora, a i ovoj vlasti je trebalo njegovo znanje, pa ga opet niko nije dirao.

            Život se vraćao u normalu. Kada je upostavljeno funkcionisanje pravosudnog sistema, revolucionarna vlast „radnika, seljaka i poštene inteligencije“ dozvolila je Antalu da ponovo otvori privatnu advokatsku praksu. Livia mu je opet pomagala kao sekretarica, a u slobodno vreme bavila se šnajderajem (bila je jedna od retkih koja je imala mašinu, i to Singericu. Za nekoliko godina Antal je ponovo stekao zavidan imetak. Ponovo je stekao veliku kuću, zemlju, nameštaj, konje… Ugled nikada nije ni izgubio.

            A onda su ga jednog jutra pozvali u oblasni Komitet na razgovor. Tamo su mu svečano saopštili da mu je pripala ogromna čast. U Novom Sadu se organizuje novi administrativni i pravosudni centar za Vojvodinu, uz reorganizaciju sudstva. Njegovo iskustvo je tamo neophodno. Ima nedelju dana da se spremi i preseli u Novi Sad. Dobio je na korišćenje stan na samom kraju grada, zvanom Liman, gde su se upravo gradile prve fakultetske zgrade današnjeg Univerzitetskog kampusa.

            Antal Stari preminuo je 1966. godine, kao sudija Vrhovnog suda Vojvodine.

            Livia je ostala sama. Deca su već bila odrasla i krenula svojim putevima. A njen oslonac, zaštitnik i životni saputnik nestao je u trenu pokošen opakom bolešću. Livia je dobila porodičnu penziju iza Antala, koja je usled ubrzane inflacije vredela sve manje. Sva njena znanja – jezici, slikarstvo, bon-ton su bili beskorisni. Singericu je morala da proda, kao i većinu antikviteta. Ubrzo je prodala i Antalovu biblioteku, numizmatičku i filatelističku zbirku. Život je postajao sve teži.

            Pred smrt, ostavila je nekoliko stvari sa željom da pripadnu meni. Deo pohabane ceduljice sa razlivenim zelenim mastilom, – Antalovu tajnu poruku od koje se nikad nije razdvajala; Pelikanovo naliv-pero koje je Antal dobio od oca na poklon kada je diplomirao; knjigu recepata mađarske i internacionalne kuhinje, pisanu rukom kuvarice Gabike iz roditeljske kuće, koju joj je Gabika dala u miraz veče uoči bekstva sa Antalom.

            Čuvam i danas te predmete kao ličnu dragocenost i uspomenu na moju omiljenu osobu, mog heroja, moju baku Liviu. A Gabikin kuvar je neiscrpan izvor gastronomskih delicija, dokument vremena i dokaz njenog ogromnog kulinarskog talenta.

             

            Zdrava čorba

            Zdrava čorba

            Zdrava corba

            By Dubi Published: avgust 27, 2012

              Zdravlje direktno "u venu"

              Ingredients

              Instructions

              1. Očistiti i iseći na kocke: 2 veće tikvice, 2 veća krompira, 2 manje glavice luka (ili jednu veliku), i 2 šargarepe
              2. Ubaciti sve u lonac, sačekati da voda provri i kuvati još 10 minuta. Skloniti sa vatre, izvaditi iz lonca i prohladiti.
              3. Svo povrće ubaciti u blender i blendirati dok se ne stvori pire. Pire vratiti u lonac, dodati 2 čaše pilećeg fonda (može i „kocka supa“), so, biber, malo lista celera i sve vratiti na vatru da još malo ukuva. Probati ukus i po potrebi ga doterati a željenu gustinu postići dodavanjem supe.
              4. Ukrasiti peršunovim listom.

              WordPress Recipe Plugin by ReciPress

              Rolat od slanih palačinki

              Slani rolat od palačinki

              slani rolat 2

              By Dubi Published: avgust 27, 2012

                Bezbroj varijanti, svaka je odlična

                Ingredients

                Instructions

                1. Ispeći dve palačinke, ali u masu za palačinske dodati malo više soli i kašiku vlašca i seckanog peršunovog lista, promešatii i tako ispeći palačinke.
                2. Jednu palačinku raširiti na veći komad alu folije pa premazati namazom: 3 kašike milerama, kašika majoneza, kašičica seckane mirođije ili majčine dušice (timijan). Prstohvat soli i bibera.
                3. Na namaz položiti tanko sečene kolutove svežeg krastavca ili rotkvice. Preko toga staviti prašku šunku, pečenicu ili listove dimlkjenog lososa.
                4. Na sve to položiti drugu palačinku. Premazati namazom, pokriti je listovima zelene salate I preko toga listićima žutog sira po izboru (može se I narendati).
                5. Palačinke zarolati u oblik rolata, stegnuti ih alu folijom da zadrže oblik I odložiti u frižider na 15 minuta. Izvaditi, seći popreko kao rolat.

                WordPress Recipe Plugin by ReciPress