Greška

 

“You are my favourite waste of time…” svirao je sa radio aparata aktuelni hit te, 1986. godine, dok je Sklopkica zaurlavala isto to, s tim što je očigledno mislila da i njoj pevanje ide od ruke. Mutila je nešto u blenderu njišući kukovima, i već drugi put mi prilazila ostavljajući na vrhu mog nosa tufnu od te neidentifikovane smese tamne boje i jakog mirisa. Pretpostavljam da je mislila kako je to s vrhom nosa baš cool.

“God knows we all waste time…”, odgovorio sam bezvoljno. Pametnoj bi ženi već to bilo dovoljno da shvati…Ali ne i Sklopkici: “I guess so” – otisnula je i treću tufnu na moj nos. Bila je pametna, čak genijalno praktična za neke stvari, ali u odnosima među polovima nije se baš snalazila. Shvatio sam to već prilikom našeg drugog susreta, ležeći na njenom kauču kao i sada, posmatrajući je kako nešto čeprka kao i sada, a uz to blebeće bez reda i mere kao i sada. Danas, pet meseci kasnije, osećao sam da mi je stvarno dosta svega. Jedna od onih žena kojima je definitiovno jezik brži od pameti.

Ovu osobinu nisam primetio prilikom našeg prvog susreta samo iz razloga jer sam bio zauzet ispitivanjem njene upadljivo zgodne figure sakriverne ispod zimskog kaputa. Čak i tako natruntana, – sa zimskom kapom i debelim šalom, zračila je neobičnom lepotom. Imajući u vidu da sam u tom momentu bio vojnik na odluženju redovnog vojnog roka u Zegrebu, bilo je prosto neverovatno da se ona zagledala baš u mene. Čeznutljivi pogledi muškaraca pored nas hranili su obilato moju mušku sujetu. Ako se tome doda ogroman hendikep uniforme običnog prašinara JNA… Niko nije razumeo zašto je ona sa mnom. Verovatno su mislili da smo zajedno od ranije.

Sklopkica je bila studnet elektrotehnike, što je, naravno odmah i odredilo nadimak kojim ću da je zovem. Osim toga, sama ta reč bila je dovoljno teška za izgovor pa mi se učinilo da će joj biti dobra vežba, obzirom da je teško savladavala naš jezik. Za nekog poput nje, – ko je došao iz nesvrstane zemlje u programu razmene studenata, pa još sa indijskog podkontinenta, bilo je neverovtano da je i ovoliko naučila. Osim svih uobičajenih psovki (kako već red i nalaže) znala je dovoljno svakodnevnih fraza; čak je negde pokupila i rečenicu koja glasi: “Omiljeni sport Jugoslovena je kurčenje”. Smejala se i zabacivala crnu kosu dok je to govorila, a zelene oči su veselo sjale u kontrastu sa tamnom kožom i belim zubima.

U vojsci sam umesto hronične upale zgloba stekao slomljenu ključnu kost na obuci, ali sam zaista stekao i “druga do groba”. Zagrebački stomatolog Dario Štambuk već tada je pokazivao atribute vrhunskog šmekera. Svetski poznat takmičar u skijanju na vodi, višestruki šampion Jugoslavije, učesnik svih velikih takmičenja od Italije do Floride…bio je građen kao Apolon, večito preplanuo, nasmejan, prijatan…već tada je vozio BMW… Kakav tip. Moje poznanstvo sa Sklopkicom bila je njegova zasluga. Klasična varijanta …”Imam dobrog druga, u vojsci je, ali znaš kakav frajer…”. Zahvaljivao sam mu u sebi svakodnevno, dok sam provodio slobodna popodneva u sobici studentskog doma na Savi koji je delila s koleginicom.

Možda nekada nauka uspe da objasni to prokletstvo u muškarcima: čeznu dok ne osvoje, a onda je pitanje vremena kada će početi da primećuju mane. Negde sam pročitao teoriju da je u pitanju genetsko pamćenje praistorijskog lovca na plen… U svakom slučaju, mene je sve više nerviralo njeno cvrkutanje bez kraja, pevanje bez sluha, kolotečina kartanja sa cimerkom i Dariom, jela čudnog ukusa na koja me je navikavala…. Ali ubedljivo najviše od svega mi je smetala njena ljubav prema tzv. “narodnoj muzici”. Danas bi rekli “turbo folk” – jer baš to joj se dopadalo. Izluđivala me je puštajući narodnjake, pa se borba oko odabira prave radio stanice pretvorila u pravi domišljati gerilski rat. Kada bismo sklopili primirje slušali smo “Bijelo dugme”, kao nešto na pola puta između roka i narodnjaka.
Dario je na vrata pokucao nogom, jer su mu ruke bile pune. Namirnice, piće za sve nas i jedna elegantno upakovana kutijica. Spustivši sve na kredenac, uhvatio je Sklopkicu s leđa za ramena, okrenuo je prema sebi, zagrlio i poljubio u obraz.

“Sretan rođendan”, – njegov osmeh bio je velik koliko i njena vidljiva zbunjenost. Nije rekla ništa, samo se hitro okrenula ka sudoperi.

Olujni oblak sa gromovima koji uvek u stripu završi nad glavom Hogara Strašnog bio je sitan u odnosu na gromove koji su sevali iznad mene. Naravno, zaboravio sam na njen rođendan, iako smo nedavno Dario i ja raspravljali o mogućim poklonima. Posramljen i ljut na samog sebe, nisam bio baš oličenje druželjubivosti. Samo mi je još Dario trebao, tako sav odmeren, pažljiv i prijatan… Negativni govor mog tela bio je rečitiji od mojih turobnih komentara. Brzina kojom sam gutao jeftini crnjak sigurno bi me kvalifikovalo na neka od onih idiotskih takmičenja u brzom ispijanju.

Sklopkica ničim nije pokazivala da to primećuje.

Iz rerne nas je zapahnuo zavodljiv miris. Sklopkica je iznela pred nas činiju kuvanog pirinča i nešto što je ličilo na komade piletine, ali je imalo tamnu, gotovo crnu boju i neobičan miris. Da nije zec? Malko neuhranjen…– pomislio sam u prvi mah. Samo mi još to treba, gladan sam da bih pojeo masno ćebe, a ona mi iznosi nekog golupčića kojeg je kanda lovila jutros po ulici…

Iz mrzovoljne dileme kako pojesti a pri tom pohvaliti kuvaricu prenuo me je njen glas: „Ovo sam skuvala samo za tebe“. Njena lepa mala šaka još je bila u velikoj kuhinjskoj rukavici dok je pred mene stavljala mali pleh za pizzu izvađen direktno iz rerne. Onda je skinula rukavicu, dodala je cimerki i rekla „Poslužite se sami“ pokazujući na preostale tri plehane posude, da bi mene uhvatila za ruku onako zaverenički, kao da imamo svoju tajnu koju niko ne zna.

Zašto nisam imao razumevanja? Mogao sam se na primer setiti da uz narodnjake lakše savladava naš jezik…Da čezne za domovinom i zato kuva svoja jela….Da želi da se dokazuje pred nama…da joj treba topline i ljubavi. Prosto, da joj nije lako u tuđini, zemlji gde se vidi da je stranac, gde ne razume ni jezik ni običaje, viceve, gde je pola godine jako hladno… U svojoj oholosti zaboravio sam koliko sam bio ushićen što me je izabrala. I koliko sam joj bio zahvalan što nisam kao svi vojnici besciljno lutao ulicama seleći se iz kafića u kafić. Ali nisam. Izvukao sam svoju ruku iz njene i uz kiseli osmeh nagnuo se nad tanjir. Drugu bocu crnog umlatio sam skoro do kraja.

Njih troje su veselo ćaskali, nožem secirali golupčiće iz plehane posude pijući isto crno vino malim otmenim gutljajima, što me je dodatno nerviralo. “Spontanost više ne stanuje ovde?” Moje pitanje prošlo je nezapaženo. “More je sigurno napravila neka žena, i ono je preslano”. Opet ništa. Ili se niko nije usudio da mi odgovori, ili su ogluveli od cerekanja. Ili sam postao nevidljiv, što je bilo najverovatnije.

Sklopkica je zabacivala svoju kosu, smejala se naglas, hranila Daria i cimerku stavljajući im zalogaje u usta. Onda su ona i Dario počeli da pričaju o književnosti, da bi uskoro i zaplesali stiskavac uz neizbežnu “Ne daj se Ines”. Dok je Šerbedžija tulio tužnu priču o Ines, ljubavi i prolaznosti, njih dvoje su plesali u polumraku namerno prigušene stone lampe.

Rezigniran, ustao sam i poneo svoj pleh u najudaljeniji ćošak – bio je to naslon njenog kauča gde sam se obično baškario gledajući sportske prenose na televiziji.

“Ko pre devojci, sam u nju upada!” Odlučio sam da ih uništim prejakim sarkazmom. Nisu se udostojili da mi odgovore.

“Bog je izmislio pijance da ružne žene ne ostaju same” – citirao sam Bukovskog. Ništa. Sad su me vec ozbiljno nervirali. Pijanom mozgu navirali su neprimereni citati. Čak sam se setio čuvene budalaštine: Ako ne možeš da pomogneš – smetaj, važno je učestvovati.  Pa sam rešio da im ne dam mira.

“Idealna lepota za žapce je žaba!” – citirao sam Voltera. I dalje ništa. Taman sam zaustio da ispalim još neku psinu, ali sam onemogućen. Cimerka mi je zakucala zalogaj u usta i zapušila ih rukom. Od siline njenog poteza pao sam leđima na naslon.

Tako se desilo da zagrizem zalogaj.

Nikada ništa lepše i sočnije, čulnije i pikantnije nisam progutao. Hrskava a iznutra mekana piletina topila se donoseći radost mojim nepcima. Opori ukus kiselog vina odmah je nestao, zamenjen slatko-ljuto-slanom čarolijom. Med, senf, susam, soja sos….i neki narandžasti, sjajni kolutići pride… Magla u glavi ustupala je mesto razboritosti.

Šerbedžija je stigao do kraja,  pesma “Pa to je krasno” upravo se završila. Dok je Grunding gramafon vrteo ploču u mestu, sa HSR zvučnika čulo se samo šuštanje. Dario i Sklopkica su se razdvojili. On je seo do Cimerke i rekao: “Možeš biti samo biće na ovom svetu ali za nekoga si možda ceo svet”. Godinama kasnije, priznao mi je da je mislio na mene i Sklopkicu. Ali ga je Cimerka, misleći da govori o njoj, nagradila svom svojom pažnjom do kraja večeri.

Sklopkica je za to vreme nestala. Vratila se sa činijom punom banana koje su mirisale na karamel bombone. Za svakog po banana osim za mene. Meni je pred ostalima uručila moje stvari, uredno upakovane, koje sam postepeno ostavljao kod nje šireći se kao epidemija. Pružila mi je zavežljaj uz jednu jedinu reč: “Zbogom”.

Naredni dani protekli su nezapamćeno dosadno, čak i za vojnička merila. Nisam nalazio sebi mesto… ni jedan posao mi nije držao pažnju… nisam čak imao ni volju da se švrćkam po gradu. Mislio sam na nju i njen postupak. Sačuvala je svoje dostojanstvo do kraja a ja sam od sebe napravio prvorazrednu budalu.

Kažu da je prvi korak ka mudrosti kada postaneš svestan svojih grešaka. Ali još niko nije uspeo da objasni zašto je ljudskom biću toliko teško da kaže Izvini. Pola mog bića još uvek mi je govorilo da je život prekratak da bih se budio sa žaljenjem ili kajanjem. Tražeći izlaz iz moralno-emotivne klopke, druga polovina me je podsećala kako je najgori način da ti neko nedostaje kada si bio uz njega i bilo ti je super, a znaš da ga više nikada nećeš imati. Ne plači zato što se završilo, smej se zato što se dogodilo – šaputala je prva polovina. Opet, druga je imala svoje adute: Osmeh je jedna kriva linija koja može da ispravi mnoge stvari… Na kraju sam odlučio: naći ću neki izgovor zbog kojeg želim da je vidim na kratko – da i ja sačuvam svoje dostojanstvo, da ne budem baš ponizan, pa ću već nekako da okrenem priču na to kako nam je ustvari lepo kad smo zajedno… sa nadom da će shvatiti da je to moj način izvinjenja.

“Sklopkice, ne bih te uznemiravao, ali ona piletina je bila tako fantastična…ako si već ljuta na mene, želim barem nešto da sačuvam kao uspomenu. Možeš li mi dati recept?”

Njen muk je bio više nego rečit. A onda je počela bujica. Očitala mi je lekciju kakvu nije čak ni zastavnik Isailović kad me je uhvatio u sred grada u civilnoj garderobi. “Ohola budalo”, rekla je tihim ali opasnim tonom. Nikad je ranije nisam čuo da sikće. “Bio si sve što sam želela i dala sam ti celu sebe. Ti si moje najveće razočaranje i greška.”

“Da li to znači da me više ne voliš?” – pitao sam nesvestan da sam verovatno oborio Ginisov rekord u gluposti.

“Pa, vidi, čak i ovo pitanje dokazuje koliko ne shvataš. I dalje misliš samo na sebe. Ljubav je davanje, ako nisi znao. Žao mi je što sam morala ja da te naučim, ali neka. Zavolela sam te, ali sam toliko razočarana i povređena da više nikada ne želim da te vidim, makar bio jedini na svetu. Ti si jedna obična greška, gubljenje vremena, – my favorite, but waste of time.”

Nikad je više nisam video. Ali su mi se njene rači dobro urezale u pamćenje. U neku ruku sam joj zahvalan, jer me je njen gest vaspitao efikasnije nego bilo kakva studija o odnosima između polova. Izgleda ipak da nije baš bila toliko glupa. Kanda sam to bio ja.

Poslednjeg dana vojnog roka, pozvao sam je sa železničke stanice čekajući voz za Novi Sad. Tek tada mi je, u nekoliko reči izdiktirala recepte. Nisam imao čime da ih pribeležim, ali nije mi ni trebala olovka. Kako sam zapamtio svaku njenu reč, tako su i recepti ostali neizbrisivo u mom pamćenju, zajedno sa njenim likom.

Indijska piletina

Indijska piletina

Indijska piletina 3

By Dubi Published: avgust 24, 2012

    Hrskavo, sočno, slatkasto ljuto

    Ingredients

    Instructions

    1. Napraviti sos: 4 kašičice maslinovog ulja, 4 kašičice senfa, 4 kašičice soja sosa, jedna kašičica kari praha i 2 kašičice meda. Dodati začine po ukusu (so, biber, malo suvog začina).
    2. Dva čena belog luka nagnječiti, iseckati najsitnije moguće. Nekoliko kolutova ljute (čili) papričice iseći vrlo sitno, pa sve dodati u smesu. Savet: ljute papričice iseckajte makazama, biće lakše a nećete zaljutiti prste.
    3. Piletinu u krupnijim komadima po izboru (grudi, krilca, bataci...) dobro uvaljati u napravljeni sos. Poslagati u vatrostalnu posudu ili tiganj, preliti sosom i peći u rerni, na srednjoj visini rerne, na 180 stepeni oko 30 – 40 min. Povremeno proveravati i po potrebi doliti malo vode u posudu da se ne zalepi za dno. Još je jednostavnije ubaciti piletinu i sos u vrećicu za pečenje, dobro protresti i peći u rerni.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Povrće sa medom i đumbirom

    Povrće sa medom i đumbirom

    indijsko povrće

    By Dubi Published: avgust 24, 2012

      Slatko a pikantno

      Ingredients

      Instructions

      1. Šargarepu i krompir blanširati (kuvati u ključaloj vodi) 3-4 minuta, pa iseći šargarepu na trakice ili kolutiće a krompir na kriške. Pola korena celera takođe iseći, ali na „žilijen“ (što sitnije i tanje tračice) a luk na poluprstenove.
      2. Nakon toga propržiti krompir u tiganju na ulju 10-tak minuta na srednjoj vatri, povremeno promešati. Onda dodati ostalo povrće i 30g putera pa sve ostaviti da se prži još 10 minuta.
      3. Za to vreme u posebnoj posudi Istucati seme korijandera, i dodati kašičicu narendanog djumbira i sve dobro izmešati. Može se dodati sitno seckane čili papričice, opciono.
      4. Izvaditi krompir iz tiganja, na papiru ocediti od ulja, posuti sa malo karija, posoliti i dobro izmešati.
      5. Sipati med u tiganj preko povrća i dadati smesu od korijandera, djumbira i čilija. Dinstati sve još 2 - 3 minuta. Pre služenja posuti listovima korijandera ili peršuna.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Flambirane banane u karamelu

      Flambirane banane u karamelu

      Karamelizirane banane 3

      By Dubi Published: avgust 24, 2012

        Karamel i banana su najbolji drugari

        Ingredients

        Instructions

        1. Raseći oljuštene banane uzdužno na polovine.
        2. U tiganj ubaciti žutog ili smeđeg šećera da pokrije dno. Dodati kašiku meda, kašičicu cimeta, sadržinu jednog vanila štapića (ili malo vanila ekstrakta) i ½ dl vode. Pustiti da kuva, da se karamelizira. Po potrebi dodavati malo vode ako je sos suviše gust.
        3. Ne skidajući sa vatre, dodati kašiku ruma (ili ekstrakt) i banana likera (ili ekstrakt banane). Flambirati (zapaliti da gori, vatra će se ugasiti kad ispari alkohol). Ubaciti kašiku putera i slatke pavlake, pa promešati da se sve sjedini. Probati ukus, po potrebi dodati još malo slatke pavlake.
        4. Ubaciti u tiganj banane. Ostaviti ih dva – tri minuta da upiju karamel ukus.
        5. Poslužiti po dve polovine u tanjiru, prelivenu karamel kremom. Po želji, odgore dodati kuglu sladoleda od vanile ili šlaga, posuti čokoladnim mrvicama.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress