Venecijanska džigerica

Venecijanska džigerica

dzigerica

By Dubi Published: avgust 27, 2012

    Oštrina celera sa jabukom

    Ingredients

    Instructions

    1. Pileću džigericu iseckati na trakice (može se ostaviti i u komadu, malo duže se prži). Začiniti solju, biberom i sa malo suvog začina.
    2. Naseckati pola zelene jabuke na tanke listiće i prokuvati u vreloj vodi sa par kapi sirćeta ili limunovog soka, oko 3 minuta (ovo obezbeđuje da kriške jabuke ostanu cele i ne potamne). Naseckati pola manjeg oljuštenog celera na štapiće.
    3. Džigericu spustiti u činiju sa brašnom i dobro uvaljati. Potom spustiti sve u šerpu ili tiganj i naliti pola čaše ulja, hladnog. Uključiti vatru na umerenu jačinu i ostaviti dok ne bude sasvim zagrejano.
    4. Ubaciti pola glavice luka sečenog na „peraja“, seckani celer i začinsko bilje po ukusu (najbolje je tzv. „italijasnku mešavinu“). Dinstati sve 7 – 8 minuta.
    5. Ubaciti listiće jabuke i 2 kašike konjaka ili vinjaka i flambirati dok se plamen ne ugasi.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Grofica

     

    Pre desetak godina moja supruga Danka saopštila mi je za ručkom (inače odlična kuvarica) svoju krupnu životnu odluku: želela je da napusti posao izvršnog direktora firme koja je bila rangirana kao 117. po uspešnosti u tadašnjoj SRJ. Čvrstinu svoje odluke pokazala je tako što je, uprkos prelasku na još bolje radno mesto – Predsednika upravnog odbora jedne velike fabrike u Vojvodini, ipak i tamo dala otkaz.

    Ko poznaje Danku Dubajić zna kada ne treba da postavlja suvišna pitanja. Ja ih svakako nisam postavljao. Imao sam samo jedno: „Planiraš li nečim drugim da se baviš?“.

    Umesto odgovora, samo je pokazala na naša dva psića rase Ši-cu (Shih-Tzu) i rekla: „Želim da imam odgajivačnicu“.

    Tokom 2005. web sajt Dankine odgajivačnice bio je rangiran na Googl-u kao 6/10, što je (kako su nam rekli) fantastičan uspeh. Za to vreme, uspela je da proda štence iz svog uzgoja u velik broj zemalja na više kontinenata i sasvim opravda svoju poslovnu odluku. Četiri police dužine zida dnevnog boravka pune pehara svedoče o uspesima njenih pasa na izložbama po svetu.

    Krajem 2006. javila se e-mail porukom na sajt izvesna Maria-Elisa Signorini iz Italije, sa pitanjem ima li štenaca na prodaju. Nakon nekoliko razmenjenih poruka i dogovorenih uslova, najavila je dolazak iz Italije sa ćerkom, svojim kolima. Imala je još jedno pitanje: treba li da ponese konzerve i neku hranu sa sobom(!) Objasnila je to činjenicom da nikada nije putovala nigde istočnije od Austrije i nema pojma gde dolazi.

    „Samo vi dodjite, biće to za vas zanimljivo iskustvo“ glasio je Dankin odgovor. Želeći da saznamo više, pretražili smo internet ukucavši njeno ime. Na naše iznenađenje, pojavio se web sajt sa helikopterskim snimkom ogromnog imanja u Toskani, velike luksuzne vile i slide show sa fotografijama cele grofovske porodice, čiji je ona direktan potomak. Uz to, veterinar po struci, svetski je poznat odgajivač patuljastih pudli i vlasnik lanca dijagnostičkih laboratorija po celoj Italiji. Multimilioner.

    Opšte raširena pojava da su Italijani anti talenti za druge jezike imala je svoj ekstremni pojavni oblik u slučaju Elise i njene ćerke Beatrice. Njihov „Tarzan English“ predstavljao je više smetnju nego sponu u komunikaciji, koliko i moj zarđali italijanski, ali smo se ipak lako i brzo sprijateljili. Kulturološki šok koji su za tri dana doživele obilazeći centar Novog Sada, Petrovaradinsku tvrđavu, galerije, prodavnice, kafiće, restorane i obližnje salaše, ostaće im sigurno uspomena koju će dugo prepričavati prijateljima.

    Pripreme za ugošćavanje podrazumevale su snabdevanje probranim namirnicama kako bismo im što bolje predstavili srpsku i vojvođansku kuhinju.

    Stige su oko devet uveče, umorne od celodnevne vožnje i gladne. Ono što nam nisu rekle dok nismo izneli supu, rinflajš i sarmu je činjenica da su vegetarijanci.

    Sudbina se u tom momentu, kako to već biva, poigrala sa nama. U trenutku dok grozničavo razmišljam šta da im poslužim a da ne bude sendvič bez mesa i jaja, našoj keruši Mei, (opštoj miljenici zvanoj „Mekana“), počeli su trudovi i štenjenje. Elisa, po struci dipl. veterinar i Beatrice, pedijatar u dečijoj bolnici, priskočile su u pomoć. I same odgajivači, znale su da u to doba nema veterinara koji će biti dostupan i još prihvatiti poziv za terenski posao koji će trajati celu noć.

    Mekana se štenila uz ogromne muke, jer su štenci stajali naopako i izlazili nogama. Ponoć je uveliko prošla, a Elisa, Danka i Betaricce su okupane znojem oživljavale i zbrinjavale tek oštenjene mališane, dok su naponi i dalje trajali…

    Kao nemi posmatrač razmišljao sam šta da učinim. Svi smo gladni, pospani i umorni a ovo će još da traje.

    „Manđare“? – pitao sam naglas. „Sendvič“?

    „Si“ rekla je Elisa, „No sendviches, pasta. Penne, – penne di Sorento“.

    Penne su, naravno, koso sečene makarone. Uvek ih imam u ostavi. Makarone iz Sorenta su pretpostavljam, recept. Gledajući Elisu kako je brza, praktična i iskusna u onome što radi, shvatio sam da je treba poslušati, – da predlaže nešto što je brzo, jednostavno i daje dovoljno energije.

    Elem, Elisa je štenila Mekanu i na svom Tarzan engleskom glasno diktirala recep koji sam ja u kuhinji odmah sprovodio u delo. Šampinjoni na luku, paradjz, mladi sir. Lagano, za tren oka složeno i stavljeno u rernu. Da li je do recepta, samog događaja ili svega pomalo, ali nikada mi ni jedna testenina nije prijala kao ta tada.

    Dok su se Sorento makarone pekle u rerni, napravio sam od domaćih kora za pitu i malo povrča kineske prolećne rolnice. Uz to setio sam se da imam kolutove ananasa u konzervi, pa sam časkom pripremio i poslasticu – krajnje jednostavnu a jako osvežavajuću.

    Elisa i Betarice, prebogate grofice koje nisu znale ni gde dolaze, pokazale su te noći izuzteno druagrstvo i požrtvovanje. Prijateljstvo se održalo do danas i veoma nam je drago zbog toga.

    Od onda sam bezbroj puta pripremio ovo jednostavno i ukusno jelo i nikad se nisam obrukao.