Hobotnica sa Sardinije

Hobotnica sa Sardinije

Hobotnica

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Apsolutno savršenstvo ukusa

    Ingredients

    Instructions

    1. Očistiti hobotnicu - odstraniti oči i srednji prstenasti zub, prevrnuti klobuk i izvaditi utrobu. Mnogo je lakše kupiti smrznutu i već očišćenu, ili zamoliti prodavca u ribarnici da je očisti. Preporučujem dve ili više manjih nego jednu veliku, zbog dužine kuvanja.
    2. Hobotnicu držeći za klobuk spuštati u kipuću vodu 7- 8 puta, dok se pipci ne uvrnu na gore kao federi.
    3. Ekspres lonac ili duboki običan lonac obložiti uljem na sledeći način: oko 1,5 dl običnog jestivog ulja po 1 kg težine hobotnice ubaciti u lonac i okretati ga u svim pravcima dok ulje ne obloži sve zidove do vrha lonca. Bez ikakvih začina položiti hobotnicu u lonac klobukom na dole. Poklopiti ekspres lonac, a ako je obican, onda dobro zatvoriti dvostrukom alu folijom pa poklopiti poklopcem.
    4. Kuvati na umerenoj temperaturi da se ne zalepi za dno lonca i ne otvarati bez preke potrebe, osim ako posumnjate da se hobotnica zalepila za dno. U tom slučaju odmah otvoriti, odvojiti je od dna, dodadti kašiku ulja i vode i nastaviti na blažoj temperaturi. Kuvati najmanje 30 min u ekspres loncu a oko sat vremena u običnom. Tada otvoriti i proveriti viljuškom može li srednji, najtvrđi deo da se probode. Ako je tvrd, nastaviti sa kuvanjem dok ne omekša.
    5. Skuvanu hobotnicu izvaditi iz lonca. U tečnost koja je preostala u loncu usuti ½ dl (tri kašike) crvenog vinskog sirćeta (najbolje prirodnog, od crnog vina). Ostaviti da ključa, dok se tečnost ne prepolovi. Probati, po potrebi dodati još kašiku-dve vinskog sirćeta, malo soli i bibera.
    6. Hobotnicu položiti klobukom na dole na tacnu i preliti je svom tečnošću iz lonca. Dodati preko toga sitno seckanog belog luka (nekoliko čenova, po ukusu) i vezicu seckanog peršunovog lista. Poprskati svežim maslinovim uljem.
    7. Služiti sa svežim hlebom, naseckanim lukom umesto salate i kriškama limuna. Krompir na sve načine ili pirinač su najbolji prilozi. Obavezno umakati hleb u saft. Ako se ohladi, saft će se zgusnuti pa može da se jede kao pihtije.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Manastirski file

    Manastirski file

    Manastirski file

    By Dubi Published: avgust 28, 2012

      Recept francuskih monaha iz XII veka

      Ingredients

      Instructions

      1. Planirati po 1 svinjski file za jednu osobu. Saki file očistiti od opni. Posoliti i popapriti sa svih strana. Potom svaki uvljati debelo u slatku alevu papriku, da budu sasvim pokriveni. Naseći po jednu veliku glavicu luka po osobi na poprečne listiće.
      2. Spustiti meso u široku šerpu, na 4 kašike ulja i na umerenoj temperaturi propržiti da dobiju pokoricu od aleve paprike. Kada se počne lepiti za dno, izvaditi meso. U tom momentu filei će izgledati kao zagoreli, što je prirodno i ne treba brinuti. Izvaditi meso i pokriti folijom.
      3. Isečeni luk ubaciti u šerpu na ulje u kojem je bilo meso. Dodati so, biber i suvi začin i povremeno mešati da ne zagori. Smanjiti vatru. Kad luk postane staklast, sipati dve čaše belog vina u šerpu, dodati 1 - 2 lovorova lista i ostaviti poklopljeno da se krčka. Po potrebi dodavati malo tople vode. Kuvati tako oko 30-40 minuta, pa meso vratiti da se kuva i upija saft.
      4. Meso kuvati 10 minuta pa sipati u šerpu 2 - 3 dl neutralne pavlake i dobro promešati da se sve sjedini. Posuti seckanim peršunovim listom, probati i po potrebi doterati ukus.
      5. File poslužiti ucelo, ili nasečen na medaljone debljine 2 cm. Posuti seckanim mladim lukom ili peršunom. Služiti toplo, uz bareni krompir, pirinač ili povrće.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Polpete vegetariano

      Polpete vegetariano

      polpete vegetariano

      By Dubi Published: avgust 28, 2012

        Samostalno vegetarijansko jelo ili idealan prilog

        Ingredients

        Instructions

        1. Narendati šargarepu krupnije a naseckati vrlo sitno prazuluk, celer i baburu.
        2. Sve povrće u posudi pomešati sa 65g brašna, kašićicom čili praha (ljuta aleva), kašičicom praška za pecivo i kašičicom mlake vode. Mešati da se brašno sjedini sa povrćem, dodato so i seckani peršunov list. Ako je previše retko, dodati još brašna dok gustina ne bude dovoljna da se formiraju manji oblici krofne.
        3. Među dlanovima formirati oblike krofni ili kuglice i pržiti na umerenoj vatri u tiganju na oko 1 cm ulja. Ne okretati previše, pustiti da se prženjem formira korica - potrebno je 3-4 minuta za svaku stranu.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Šampinjoni sa belim lukom i peršunom

        Šampinjoni sa belim lukom i peršunom

        Šampinjoni s belim lukom i peršunom 1

        By Dubi Published: avgust 28, 2012

          Ukusno vegetarijansko jelo ili prilog

          Ingredients

          Instructions

          1. Očistiti ½ kg vrlo sitnih šampinjona. U tiganj usuti kašičicu ulja i 40 g putera i ostaviti da se puter otopi na umerenoj vatri. Za to vreme naseckati sitno celu glavicu belog luka i celu vezicu peršunovog lista.
          2. U tiganj ubaciti sav beli luk i polovinu peršunovog lista. Ostaviti 2 – 3 minuta da se prži, pa ubaciti šampinjone, koje odmah treba posoliti i dodati im malo suvog začina, da bi pustili svoj sok.
          3. Šampinjone ostaviti da se kuvaju uz povremeno mešanje, sve dok sav njihov saft ne ispari. Blago ih pobiberiti i ostaviti da se griluju bez ulja i vode, pazeći da ne zagore. Nakon desetak minuta poprskati ih sa malo limunovog soka i preko njih posuti ostatak seckanog peršunovog lista.
          4. Idealan su prilog uz svako meso, uz pirinač, krompir ili bareno povrće i sve salate.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Karamelizirani ananas

          Karamelizirani ananas

          Karamelizirani ananas sa brusnicom

          By Dubi Published: avgust 28, 2012

            Slatko - kiselkasta harmonija

            Ingredients

            Instructions

            1. Svežem ananasu odseći vrh sa listovima i donju stranu. Uspraviti ga i odstraniti nožem stranice, a potom i sitne zaostatke od kore. Preseći ga uzdužno na pola i još po pola, na uzdužne četvrtine. Odstraniti tvrdu sredinu svakog komada, da ostanu fileti čistog voćnog „mesa“.
            2. U dubljem tiganju na srednje jakoj vatri zagrejati kašičicu običnog ulja pa dodati dve kašike putera i dve kašike smeđeg šećera (zamena je žuti šećer). Čim se puter otopi ubaciti ananas filete. Obilato ih posuti smeđim šećerom i kuvati 3 – 4 minuta pa okrenuti i pošećeriti i drugu stranu. Dok se kuva iscediti sok jedne pomorandže bez koštica u tiganj.
            3. Opet okrenuti ananas i izabrati ukus za dodatni začin: ili pola kašičice cimeta, ili semenke vanile iz vanila štapića (zamena je kašika vanil šećera) ili iscepkani listovi sveže nane (zamena je pola kašičice sušene).
            4. Pojačati vatru i kuvati još desetak minuta da ananas omekša. Probati saft – ako je redak zbog mnogo pomorandžinog soka dodati kašiku meda i mešati da se izjednači, ako je preslatko dodati kašićicu – dve limunovog soka.
            5. Poslužiti na tanjiru preliveno saftom, ukrasiti sušenim brusnicama i (po želji) kuglom šlaga.

            WordPress Recipe Plugin by ReciPress

            Moon Over Bourbon Street

            Lagano drmusanje vraćalo me je na planetu Zemlju iz dremeža koji je taman prelazio u san. Ujednačeno, ritmičko ljuljuškanje Luisovog Kadilaka samo me je još brže uspavljivalo. Luis nikada nije žurio, imao je teoriju da je sporije zanimljivije – jer stigneš sve da osmotriš. Kao i obično, bio je u pravu.

            Blizu smo” – reče tresući mi rame.  Kroz poluzatvorene kapke nazirao sam veliku tablu za izlaz desno – Baton Rouge i Lafayette, New Orleans pravo. Put kao lenjirom povučen, od preko 630 km, za nas se završavao u gradu jazz-a i karnevala.

            Canal Street. glavna saobraćajna arterija vodila nas je ravno u centar, tačnije u splet ulica načičkanih restoranima, bistroima i suvenir radnjicama. Ne znam da li je Sting ikada razmišljao o turističkim efektima legendarne pesme “Moon Over Bourbon Street”, ali za mene je to bila prva asocijacija na Nju Orleans. U samom srcu turističke tzv. „francuske“ četvrti, to je ulica koja nudi sve najbolje što Luizijana može da ponudi. Kulturološke mešavine, stvorene kroz vekove ropstva i ratova ujedinile su se u jedinstvenu atmosferu kojom je odisao ovaj grad. Starosedoci – indijanci iz močvarnih područja izmešali su se sa starosedeocima belcima, takođe lovcima i ribolovcima iz močvara koji sebe nazivaju Kejdžunima (Cajoon). Plantažeri i robovlasnici, francuskog ili španskog porekla izmešali su se sa robovima, mahom iz zapadne Afrike… Rezultat je neponovljivo šarenilo boja, mirisa, ukusa i muzike.

            Stigli smo da se osvežimo i presvučemo, jer je plan za uveče obećavao. Luis je trebalo da se sretne sa koleginicom sa Akademije na kojoj su zajedno studirali. Približno istih godina, nisu se videli gotovo tridesetak. Još u dolasku je počeo da priča o njoj, a sad već nisam mogao da ga zaustavim.

            Bila je najlepše stvorenje koje sam poznavao, nedodirljiva i neuhvatljiva. Poigravala se s momcima kao sa svojim kućnim ljubimcima, a ja sam bio jedan od mnogih koji su šenili. Videćeš, pred njom su muškarci nemoćni.”

            Onda bi bilo fer da je ostarila i zbabila se” – rekoh brzo, želeći da ga ohrabrim.

            Što, zar ti ja delujem kao deda”? Uppppssss… Zaboravio sam da su generacija. Njegov odgovor naterao me je da ga pažljivije osmotrim. Navikao na opuštenu neurednost tokom putovanja, nisam ni primetio kako se Luis skockao: bele široke mornarske pantalone, elegantna bela lanena košulja i bele Gucci mokasine. Onako prosede brade i sede kose do ramena, preplanuo od vožnje u kabrioletu, delovao je prilično impozantno. Pušeći ogroman tompus, parkirao je na odredište.

            Restoran Galataire’s nalazi se na adresi 209 Bourbon Street, a osnovan je pre vise od sto godina. Četvrta generacija vlasnika neguje tradiciju kreolske kuhinje – što znači meso, riba i morski plodovi uz obilje povrća i voća, uglavnom sve pikantno začinjeno.

            Ni jedna sila ne priziva uspomene kao miris i ukus. Osim možda muzike“ – rekao mi je radosno. Velike tamne oči iskrile su kao prskalice na božićnoj jelki. „Znaš, jelovnik koji je osmislio osnivač nije se promenio 104 godine, i vrlo su ponosni na to“. Dokusurio me je ovim podatkom. Kasnije sam bio u prilici da tu informaciju proverim i pokazala se kao tačna. Neki recepti su samo prilagođeni savremenom načinu pripreme, ali su uglavnom isti kao nekada. Zašto menjati nešto što tako dobro uspeva, zar ne?

            A onda sam ugledao razlog Luisovog uzbuđenja.

            Madamme Latisha St. Jaquex izgledala je kao milion dolara. Toliko je i imala, samo puta desetak, ubrzo sam saznao. Kreolka prema kojoj Bog nije škrtario. Još uvek lepih i zategnutih crta lica, otmenog držanja, gracioznih pokreta. Udovica milionera, uživala je u životu punim plućima. Izgledala je kao kraljica, dominantna za okruglim stolom sa dve prazne stolice levo i desno od nje. Bila su to naša mesta.

            Od prvog trenutka pokazala je za nas svoje interesovanje. Prema meni više kurtoazno, – po koja ljubazna reč ili pitanje na koje je ustvari nije zanimao odgovor. Ali je zato s Luisom koketirala bez imalo ustezanja. I taman kad bi moj prijatelj pokušao da ukrade njenu pažnju samo za sebe, ona bi mu se izmigoljila a svoje osmehe prosipala svima okolo.

            Utom mi je zazvrjao telefon u džepu. Poruka od Luisa, kratka i jasna: „Opet me je odbila“. Dok se Madamme Latisha naginjala preko stola pokazujući svoj raskošni dekolte sagovorniku preko puta, uhvatio sam Luisov očajan pogled. Odmahivao je glavom kao sportista kad promaši zicer. Nisam stigao ni da mu namignem ili ga nekim gestom ohrabrim. Da mu odgovorim SMS porukom bilo je stvarno besmisleno. Bio je prepušten sebi, bio je svestan toga, samopouzdanje ga je ubrzano napuštalo i hvatala ga je panika.

            Posmatrajući ga, postalo mi je jasno da mu je ovo veče posebno važno. Na brzinu sam rekonstruisao naš put i njegovo ponašanje. I upravo shvatio da je za Luisa ovo veče trebalo da bude kruna našeg putovanja. Zbog Latiše je odbio moju ideju da krenemo čuvenim putem Rout 66, i tako jako insistirao na Nju Orlenasu. Bio je prosto zaljubljen u nju, sad mi je bilo jasno. Ili u uspomenu na nju i svoju mladost, – svejedno. A za to, na žalost, nema protivotrova.

            Predjelo je stiglo na sto. Pošto su mi škampi i njihova mlađa braća gambori omiljena hrana, nisam imao dilemu. Cajoon coctail od repova tih račića bio je logičan izbor, a nakon toga škampi na kreolski način – ukusno i ljuto. Luis je poručio stekove u sosu od burbona  uz koje se služe mafini od krompira  kao musakica, i u posebnoj činiji prilog od praziluka i paprike u kremu od sira. Za desert mi je preporučeno da probam „Đavolje palačinke“ (modifikovan čuveni francuski „crep susset“) sa svežim seckanim voćem i flambirane u likeru. Luis je izabrao palačinke sa trešnjama, a ja sa kajsijama. Veče je ipak obećavalo, pomislio sam već ozbiljno gladan.

            Zauzet obaranjem sopstvenog rekorda u brzinskom gutanju gambora, nisam ni primetio kad su se svetla diskretno prigušila. Jedan jak reflektorski snop osvetlio je čovečuljka u smokingu sa mikrofonom u rukama.

            Večeras nam je posebna čast da ugostimo starog prijatelja, čoveka koji pronosi lepotu italijanske opere širom sveta, a nas sve koji smo privilegovani da smo mu prijatelji, čini ponosnim što je naš. Ovo veče je omogućila naša draga gospođa Latiša sa željom da Ti, dragi Luise, svi zajedno čestitamo rođendan!“.

            Stari lisac Luis, kojem klanjanje pred publikom nije bilo ni malo strano, lagano je ustao i sa dozom skromnosti taman pristojnom za tu priliku, teatralno se poklonio. Onda se okrenuo ka Latiši i zahvalio se gestom posebnog naklona, poslavši joj poljubac sa dlana. Nikad nisam uspeo da saznam je li znao za proslavu, ali sam imao utisak da je svesno zanemario svoj rođendan, dajući prioritet susretu s Latišom.

            Čovečuljak je nastavljao da priča: „A sada bih zamolio našeg drugog cenjenog gosta, gospodina iz daleke Evrope i Luisovog saputnika, da nam kaže par reči o Luisu“.

            Ne da nisam ukapirao da je mislio na mene, već mi nije bilo ni na kraj pameti.

            Reflektor me je osvetlio taman dok sam utovarivao poslednji zalogaj. Deo repića poslednjeg gambora garniran reckavom zelenom salatom izdajnički mi je visio iz punih usta. A svi su zurili u mene.

            Moram priznati da mi je oduvek bio grozan običaj da se javno kaže par prigodnih reči o mladencima, pokojniku, slavljeniku…kome god. Obično su to izveštačene reči, licemerne fraze. Nije mi blizak takav način obraćanja.

            Ovo je zadatak koji neću umeti da obavim uspešno, pomislio sam. Zar nisu mogli da nađu nikog drugog? Ili niko nije želeo da ga se prihvati? Pa naravno, nije to lako. Da „kažem par reči o svom prijatelju – saputniku“? Kakvo vrhunsko sranje!

            Dok sam snagom vazdušnog topa usisavao poslednji zalogaj, prebirao sam u glavi opcije: zahvaliti se i odbiti bilo bi nepristojno; ispričati neki hvalospev bilo bi krajnje bez veze i licemerno, iako se izgleda baš to i očekuje. Osim toga, ne znam čoveka tako dobro… jedino mi je bilo jasno da nemam kud.

            Kroz glavu mi sevne rečenica iz stripa o Hogaru Strašnom, gde on držeći kriglu piva u ruci sa dobroćudnom averzijom posmatra svog sinčića koji čita knjigu i kaže mu „Sine, knjige su u redu, – valjda, ali upamti staru izreku: neznanje je majka svih avantura!“

            Pa dobro, rekoh sam sebi, Ima li boljeg načina da se ispoljiš od skoka u nepoznato?

             „Moj prijatelj Luis je pravi poznavalac života, ali dobar zalogaj za njega je svakako jedna od onih malih stvari koje čine sreću u životu. Zbog toga nismo mogli biti na boljem mestu u ovakvoj prilici“ – naklonio sam se lagano ali teatralno, kopirajući Luisa, vlasniku restorana. Dramska pauza od dva sekunda taman je bila dovoljna da mi podare kurtoazni aplauz. Provereni način da probijem led, – pohvala domaćinu. Latiša je nezainteresovano proveravala svoje predugačke, nalik kandžama zakrivljene, koralno crvene nokte.

            Nastavio sam: „U nekim Njujorškim gastronomskim krugovima, Luis je ušao u legendu izjavom: Za mene je izbalansirana ishrana kad držim po kolač u svakoj ruci“.

            Dramska pauza nije bila potrebna. Svi su se smejali od srca. Luis me je zahvalno pogledao a Latiša je podigla jednu obrvu.

            Ohrabren, nastavio sam. „Čovek koji je nagovorio četiri različite žene da se za njega udaju a onda ih uspešno nagovorio da ga prijateljski ostave, svakako je redak i dragocen izvor životnih iskustava“.

            Svi su iščekivali nastavak. Latiša je podigla obe obrve.

            Svoju prvu suprugu upoznao je kao student, bila je prodavačica u butiku. Na njeno rutinsko pitanje „Šta biste želeli“ odgovorio je: „Toliko ste lepi da je Vaše pitanje zaista smešno.“ Zamislite to! Prihvatila je njegovo spontano udvaranje, a dva meseca kasnije su se venčali. Sam brak nije trajao mnogo duže, a iz cele te priča meni se urezala u pamćenje Luisova rečenica: Postoje dve glavne teorije o nadmudrivanju s ženama. Ni jedna ne valja“.

             Opet su se svi smejali, a Latiša je napućila svoje velike crvene usne.

            Da je u ovako cinična vremena moguće verovati u ljubav na prvi pogled, Luis je dokazao uskočivši odmah u drugi brak. Samo jednom sam ga pitao o tome, i dobio  najkraći ali najslikovitiji mogući odgovor: Seks je kao vazduh, – nije preterano važan, osim ako ga nemaš! I zapamti, – uvek treba ženiti samo lepe žene, inače nema nikakve šanse da ih se rešiš“.

             Luis je pokrio lice rukama. Publika se smejala grohotom i alpaudirala. Latiša je prestala da se igra sa svojim kandžama.

            „Nekoliko narednih Luisovih ljubavnih veza znam samo po čuvenju, ali ih je Luis jezgrovito opisao rečenicom: Muškarac je sretan s bilo kojom ženom, dok je ne zavoli“. Verovatno to i objašnjava dužinu trajanja njegovih veza“ – dodao sam komentar.

             Opet smeh. Sad su već svi prestali da jedu i čekali rasplet. Latiša je sad direktno gledala u mene. Kao da se nije usuđivala da pogleda Luisa.

             „Uprkos nagovaranju poznanika da ne žuri, upustio se iznenada u treći brak, sa apstraktnom umetnicom koja je uglavnom ćutala i odavala utisak kao da je večito zbog nečeg ljuta. Iako je sam Luis mnogo ranije definisano pravilo koje glasi „Ne treba ženu prekidati dok ćuti“, (jednodušan smeh muškog dela publike), protek vremena je učinio svoje – ćutanje je postalo konstanta. Luisov komentar je bio:  Ona je bila kineski zid na koji je okačila tablu sa natpisom Ulaz iz dvorišta! I bilo joj je svejedno šta radim bez nje, sve dok se pri tom ne zabavljam“.

             Posmatrao sam publiku kojoj se obraćam. Većinom sredovečni parovi. Govor tela i gestikulacije govorili su mi da dobro razumeju izrečene citate. Mlađih je bilo nešto manje, ali su se zato svi grohotom smejali, iako oni još nisu stigli do ovih iskustava. Latiša je spustila ruke u krilo i okrenula se ka Luisu, kao da razume kakav je to zid Luis opisao.

             „Konačno, četvrti put se oženio lepoticom toliko mlađom od sebe da je brak izgledao kao prvi susret dva vanzemaljca sa različitih planeta. Ni ogromna volja ni zajedničke teme nisu pomogli da prevaziđu nepremostive razlike. Kad se sve završilo, svoje iskustvo preneo je svojim prijateljima opet jednom rečenicom: Ako ti nedostaje hrabrosti da nešto započneš, onda si već završio“.

             Nastavio sam bez pauze: „I tako, dragi Luis, ti si živi dokaz da je iskustvo predivna stvar – omogućava ti da prepoznaš grešku svaki put kad je napraviš“.

             Namerno sam zaćutao. Trenutak tišine bio je trenutak istine: jesam li izblamirao čoveka ili ga učinio omiljenim? Moj pokušaj da ga predstavim kao duhovitog, dovitljivog, iskusnog i životnim ožiljcima ulepšanog čoveka visio je u vazduhu.

             Luis je nekako umorno ustao sa stolice. Podigao je ruke u znak predaje i obratio mi se glasno, da ga svi čuju: „Nemoj me više hvaliti, molim te“.

             A onda su svi ustali. Prvo vlasnik, a onda svi do poslednjeg – podigli su čaše u čast slavljenika i zapevali „Happy Birthday To You“. Prilazili su stolu, svi su želeli da mu lično čestitaju. Meni su usput stiskali ruku, govoreći rečenice tipa „Odličan govor“…

            Latiša je uhvatila Luisa pod ruku i poljubila ga u obraz. Luis je sijao od sreće. Stotinak zvanica je tog trenutka, na tom savršenom mestu, u tom divnom gradu, pred zanosnom Latišom nazdravljalo njemu. Ona ga je gledala pogledom šiparice koja je ugledala i prepoznala svog tinejdžerskog idola. On je stajao uspravljen i gord. Setio se čak i da uvuče stomak. Izgledali su kao par. Čežnja stara 30 godina postala je stvarnost.

            Ima nečeg divnog u tome kad zaslužiš večeru, pomislio sam.

            Povrće u krem siru

            Povrće u krem siru

            Švajcarski krem sos sa povrćem 4

            By Dubi Published: avgust 28, 2012

              Prilog snažnog ukusa idealan uz bareni ili pečeni krompir

              Ingredients

              Instructions

              1. 3 bela dela praziluka (birati one sa dužom belinom) preseći po pola popreko da se dobije 6 komada. Zagrejati vodu u šerpi da provri. Praziluk blanširati u kipućoj vodi 1-2 mimuta. Odmah prebaciti u posudu s hladnom vodom. Ocediti i odložiti.
              2. U vrelom tiganju rastopiti 2 kašike maslaca i kašičicu ulja, ubaciti 1 čen sitno seckanog belog luka i po 1/4 zelene, žute i crvene babure seckane na štapiće. Pržiti 2-3 minuta na srednje jakoj vatri.
              3. Ubaciti čašu milerama i kuvati još 2 minuta. Oljuštiti 30 g „brie“ sira i ubaciti u tiganj. Dodati so, biber i malo rendanog muskatnog oraščića. Kuvati uz stalno mešanje dok se sir sasvim ne rastopi.
              4. Ubciti praziluk. Posle 1 minut kuvanja ubaciti dosta seckanog peršunovog lista i poslužiti. Peršunov list najlakše je seckati makazama direktno u tiganj.
              5. Umesto „Brie“ sira odličan je i „Camember“. Ukoliko nisu pri ruci, ovi sirevi se mogu zameniti, a da sos bude isto tako ukusan na sledeći način: umesto njih ubaciti u tiganj 20 g feta sira, 2 dl neutralne pavlake i 40g parmezana.

              WordPress Recipe Plugin by ReciPress

              Venecijanska džigerica

              Venecijanska džigerica

              dzigerica

              By Dubi Published: avgust 27, 2012

                Oštrina celera sa jabukom

                Ingredients

                Instructions

                1. Pileću džigericu iseckati na trakice (može se ostaviti i u komadu, malo duže se prži). Začiniti solju, biberom i sa malo suvog začina.
                2. Naseckati pola zelene jabuke na tanke listiće i prokuvati u vreloj vodi sa par kapi sirćeta ili limunovog soka, oko 3 minuta (ovo obezbeđuje da kriške jabuke ostanu cele i ne potamne). Naseckati pola manjeg oljuštenog celera na štapiće.
                3. Džigericu spustiti u činiju sa brašnom i dobro uvaljati. Potom spustiti sve u šerpu ili tiganj i naliti pola čaše ulja, hladnog. Uključiti vatru na umerenu jačinu i ostaviti dok ne bude sasvim zagrejano.
                4. Ubaciti pola glavice luka sečenog na „peraja“, seckani celer i začinsko bilje po ukusu (najbolje je tzv. „italijasnku mešavinu“). Dinstati sve 7 – 8 minuta.
                5. Ubaciti listiće jabuke i 2 kašike konjaka ili vinjaka i flambirati dok se plamen ne ugasi.

                WordPress Recipe Plugin by ReciPress

                Jet-Set

                Nakon moje „rimske epizode“, pre povratka kući i fakultetu, nameračio sam se da obiđem Azurnu obalu. Uštedeo sam malo crkavice a vremena za lutanje i dogodovštine je još bilo dovoljno – bila je sredina avgusta, a septembarski rok činio se jako daleko (imao sam snažno razvijenu naviku kampanjskog učenja od desetak petnaest dana pred ispit). Ideju mi je dala izvesna Mari, francuskinja koja je jednom prilikom posetila Lauru i ostavila mi broj telefona „…ako ikad dođem na jug Francuske, jer nikad se ne zna…“. Pošto je u posetu došla jednim od mojih najdražih automobila (Alfa Romeo Spider cabriolet) i punih ruku skupocenih poklona, a volela je tenis i slušala rock’n roll, – zaključio sam da je sasvim opravdano uspostaviti kontakt, jer „nikad se ne zna“.

                Hej, naravno da te se sećam, šta ima novo?” – zvučala je kroz slušalicu kao da je stvarno interesuje.

                Veza mi stagnira, pa evoluiram svoj imidž” – pokušao sam da budem duhovit. “Ustvari, Laura i ja više nismo zajedno” – brzo sam se ipak opredelio za istinu, naučen iskustvom s Laurom.

                Ćutanje sa druge strane žice potrajalo je par sekundi. “Ne menjaj ništa na imidžu, nego dođi ovamo. Evo ti adresa”.

                Naoružan ceduljicom sa pribeleženom adresom krenuo sam na put. Umesto da putujem na sever Italije, pa da se preko San Rema spuštam na jug, našao sam brodsku liniju za Nicu. Ispostavilo se da Mari živi u Monaku, sa cimerkom po imenu Ivon, u luksuznom kvartu na brdu iznad samog centra Monte Karla, nedaleko od Botaničkog muzeja.

                Dao sam taksisti adresu, pogodio cenu vožnje unapred i zamolio da vozi polako. Uživao sam u razgledanju, koje je ipak trajalo prekratko. Od Nice do Monaka ima svega 19 kilometara a prolazi se kroz mestašce Villefranche-sur-Mer.

                A onda smo ušli u Raj na Zemlji. Bulevard du Jardin Exotique vodi direktno do Botaničke bašte. Nastavlja se na Bulevard du Princesse Charlott koji vodi direktno do Place du Casino. Staza za Formulu 1 su susedne ulice. Kakva šminka.

                Na početku ulice stajala je rampa za vozila i kućica sa čuvarima i interfonom. Bio sam na spisku poseta, pa su me pustili uz najavu. U holu zgrade me je dočekao stariji čovek sa pločicom consierge na uniformi rečima “Očekivali smo Vas juče mesje”, sproveo me na poslednji (treći) sprat vile, otključao apartman i tutnuo u ruku ceduljicu: Uživaj kao kod kuće, doći ćemo za dan – dva. Spremi neko jelo, bićemo gladne. Mari. Očigledno se čula s Laurom, pa između ostalog čula i priču o mom kuvanju. Ok, rekoh sam sebi, – bar neće biti suvišnih ispitivanja. Ostatak dana protekao je u mom ispitivanju okoline. Frižider je bio krcat svim i svačim, kupatilo veće od mog novosadskog stana, a kada kao moje kupatilo; u podrumu zgrade postojao je fitnes centar za stanare sa bazenom i saunom… Bog me je još jednom pogledao, pomislio sam. Mora da su ćerke nekih trulih bogataša.

                Rešio sam da dam sve od sebe kako bih proveo kod njih neko vreme. Očigledno navikle na sve vrhunsko, neće biti lako da im se nametnem prvim obrokom. Računao sam da će ih to dodatno motivisati da me prime za cimera neko vreme – ionako sam kod Laure polovinu svog vremena proveo spremajući stan i kuvajući.

                Dakle, moralo bi biti nešto što može da stoji u frižideru, a da bude ukusno i hladno ili   podgrejano. Uz to, i da bude malo drugačije. Izbor namirnica u frižideru donekle je diktirao jelovnik, ali na kraju se sve iskristalisalo: pasta sa sušenim vrganjima, pileće grudi sa prelivom od tri vrste sira i dinja punjena šampanjcem.

                Noć je protekla mirno. Taman sam ustao kada su njih dve ušle na vrata. Mari me je zagrilila, poljubila u obraz krajnje prijateljski, upoznala sa Ivon…sve je izgledalo kao da je u najboljem radu. A ipak…bile su ukočene, nekako usporene, odsutne. Pamtio sam njene oči kao duboko plavetnilo koje zrači toplinu. Sada su bile bez sjaja i života.

                Leva obrva počela je nekontrolisano da mi igra. Bio je to signal mog šestog čula, razvijenog još u nižim razredima životne škole. Ovaj put obrva je skakala kao luda – ovde nešto ozbiljno nije bilo u redu. Garant se rokaju u venu, ili šmrču, pomislio sam. Odavno sam naučio da je u delikatnoj situaciji sigurnost u ćutanju, pa sam odlučio da ništa ne pitam. Ali da se naoružam oprezom.

                Umesto da probaju moje rukotvorine iz frižidera, obe su se kao po komandi bacile na spavanje. Posle 11 sati spavanja, u osam uveče, istuširane, odmorne i sveže pojele su gotovo sve što sam pripremio. Hvalile su jela između halapljivih zalogaja. Ubrzo smo došli na škakljivu temu:

                I, kakvi su ti planovi?” pitala je Mari, ovaj put s velikim, i delovalo je iskrenim osmehom, dok me je Ivon gledala krišom, ali ispitivački. Ličile su kao jaje jajetu. Ivon je bila iste manekenske građe kao i Mari, ali sa zelenim očima. Obe su se oblačile i šminkale slično, – kao da su se trudile da budu nekakvo savremeno  izdanje stereotipa zanosne plavuše, bliznakinje.

                Ništa posebno” rekoh.  “Da malo bolje upoznam vas dve i obalu, pa se vraćam kući da završim pravni fakultet. Moram biti kod kuće najkasnije za dve nedelje.”

                Ivon je uputila kratak pogled ka Mari, a onda rekla: “Oh, šteta što ne ostaješ duže. Znaš, nama je idealno da neko kao ti stanuje s nama, pod uslovom da vodi računa o apartmanu i povremeno napuni frižider. Spremačica dolazi dva puta nedeljno, a u međuvrmenu nema nikoga.

                Nas dve se bavimo poslom koji zahteva da smo odsutne par dana. Kad se vratimo, ponekad smo vrlo umorne i neispavane” – ubacila se Mari. Provukla je to onako usput, kao da je najnormalnija stvar na svetu. Ali je meni sve to zvučalo nekako poznato. I Laura je bivala odsutna danima i vraćala se premorena, neispavana…uvek joj je trebalo bar 24 sata da se vrati u normalu. A ja nisam imao pojma odakle se one poznaju, rade li sličan posao, niti išta drugo. Leva obrva ponovo je počela da igra.

                Ok,” rekao sam, “Imam jedan uslov. Želim da znam čime se bavite. Ako mi se učini da ste rekle istinu, odlučiću da li da ostanem. Ne želim da imam nevolje sa zakonom.”

                Uozbiljile su se kao po komandi. “Laura je bila u pravu” – rekla je Mari. “Nisi uopšte mutav. Za sada ti predlažem da nam veruješ. Nećeš imati nikakvih nevolja, novca imamo dovoljno i vozićeš moja kola dok si tu. Reći ćemo ti, ali ne danas. Narednih dana smo tu, družićemo se i malo bolje upoznati, pa ćemo ti onda reći. Ok”?

                Sledeća tri dana njih dve su pretvorile u jednu od najlepših uspomena koje pamtim sa svojih putovanja. Bile su pravi vodiči i domaćini. Našle su mi smoking i vodile me u kazino; na večernji koktel na jahtu veličine školskog dvorišta moje gimnazije; u restorane gde večera košta skuplje nego “stojadin”. Otkrio sam da ih poznaje ceo džet – set, svi vratari elitnih diskoteka, svi barmeni, da svuda imaju prolaz i da su vrlo omiljene. Kretale su se u društvu manekena, modela i glumaca u usponu, sportista i anonimnih milionera. Za sve to vreme se nisu razdvajale od mene, čak su se trudile da me predstave kao “interesantnog prijatelja koji trenutno traži pravu priliku”. Bila je to neverovatno efikasna formulacija koja ne kazuje ništa, ali obezbeđuje da niko dalje i ne pita, a da me svi prihvate.

                Kakve kraljice. Nisu uopšte bile razmažene, naprotiv. Imale su srce pravog drugara, prefinjeni šmekerski manir, kontakte i novac.  Ja sam, sa svoje strane u više navrata pokušao diskretno da se raspitam o njima. Iznenađujuće, dobijao sam slične odgovore od sasvim različitih ljudi: O, pa one su Jet-set; ili One su lokalne celebreties… prosto, poznate ličnosti koje se druže sa poznatima i slavnima. Life was good.

                Sve dok četvrtog dana nije zazavonio telefon. Ivon se javila, kratko promrljala nešto poput Hmm i Aha, i rekla: “Mari, velik posao, big score, dolaze kitovi”. Znao sam da je u kockarsko-hotelijerskom žargonu reč “kitovi” označava najveće igrače – razmažene milionere koji traže posebnu hostesu za sebe sa zadatkom da im obezbedi što god im padne na pamet – od ptičjeg mleka do svemirskog broda. Svaki kazino se trudio da privuče što više takvih igrača, jer su ponekad gubili milione. I svaki kazino je imao takve  posebne hostese, mlade i sposobne organizatorke, sa kontaktima.

                Naš dogovor je bio prost i bio sam rešen da ga ispoštujem: spremam apartman i brinem o ishrani. Ostalo vreme provodio sam vozikajuci se i uživajući – svakog jutra Alfom do Nice. Omiljena zanimacija je bila obilazak svih pijaca, od kojih je, moram da kažem, riblja ostavila na mene najjači utisak. Uživao sam u kupovini namirnica, raznim vrstama kafa i kroasanima po bistroima, očijukanju s prolaznicama… počeo sam da se osećam kao neko ko nije turista.

                Ovaj put jelovnik nisu diktirale namirnice iz frižidera. Odabrao sam ih sve pažljivo i počeo pripremu obroka, znajući da će se njih dve sutradan vratiti. Rešio sam da napravim skušu (podcenjena, jeftina a odlična riba) na prost, ribarski način, posebno još dve vrste divnog priloga – punjene tikvice i punjeni paradajz, a kao desert breskve sa amaretto punjenjem.

                Upale su u stan kao furije dok sam bio na pola spremanja večere. Samo, ovaj put se odmah videlo šta nije u redu: Ivon je imala veliku, ružnu modricu ispod oka i držala se za nos. Mari je ušla za njom i dok se izuvala, okrenula mi je leđa, Zapanjeno sam posmatrao sveže prugaste rane preko celih leđa, kao velike ogrebotine.

                Prišao sam i zagrlio ih, obe istovremeno. Nisu plakale, a njihova mirnoća je delovala sasvim nestvarno, jer je meni krv jurnula u glavu. U stomaku mi je kuvalo.

                Treba li nekog da bijemo?” – pitao sam. “Ako treba, pozvaću Laurinog ujaka, Toto ima vrlo nezgodnu ekipu. Ali prvo ću da pozovem policiju”.

                Mašio sam se za telefon, ali me je malena šaka zaustavila na pola: “Lepo je što hoćeš da nas štitiš, ali prvo sedi. Vreme je da porazgovaramo”.

                Ivon me je odvela do prozora i pokazala na parking: “Vidiš li onog žutog Poršea? To smo zaradile na ovom poslu. Vredi li to poneke modrice? Nije nam prvi put”.

                Iako smo svo troje imali tek koju preko dvadesete, mora da sam im delovao naivan kao beba. Da bi Mari rekla: “Vidi, nacrtaću ti: mi smo prostitutke najvišeg ranga. Specijalizovane smo za bogataše, naročito sa bliskog istoka. Oni vole mlade plavuše i jako su galantni. Ponekad istrpimo nekog ko je malo grublji, ponekad nas prepuste i posluzi, ali takav je posao. Zauzvrat, ostavljaju nam skupocene poklone. Imamo jedan stan u Kanu, još jedan u Parizu, a i ovaj je naš. Od nakita koji smo do sada prodale imamo jako debeo konto u banci. Radićemo još 4 – 5 godina i otići u penziju. Lepo ćemo se udati na nekom mestu gde nas niko ne poznaje, imati porodicu i uživati u životu”.

                Dok su se tuširale, a ja dovršavao večeru, privatni lekar je stigao. Po očigledno ustaljenoj šemi sredio im je povrede i oprostio se rečima “Ništa što malo šminke i protek vremena ne mogu da dovedu u red”.

                Ja sam se za to vreme posekao i ošurio o rernu, razmišljajući o teoriji relativiteta – životnog. Glamur, sjaj i novac očigledno imaju svoju cenu. Pitanje je koliko košta, i jesi li spreman da to platiš? Kakva to ambicija tera mlado žensko biće da proda dušu Đavolu? Ide li krčag na bunar dok se ne polomi, ili njihov plan može da dočeka srećan završetak?

                Teško, rekoh sam sebi. Život je crtež bez gumice za brisanje.

                Mari mi je prišla s leđa dok sam čeprkao po sudoperu. “Lepe žene su stvorene za muškarce koji nemaju mašte, a pametne za one koji nemaju sreće. Znaš li ko je to rekao? Kazanova.”

                Ne, ali znam onu kinesku narodnu: hiljadu ljudi – hiljadu ćudi. Hiljadu žena – dve hiljade grudi”- odgovorio sam iznenadivši sam sebe. Bio je to grub i neotesan odgovor, sračunat da povredi ceo ženski rod. Osećao sam se povređen, kao da su me izdale. Sve više su mi ličile na Lauru. Ili ona na njih?

                Ne ljuti se” reče Mari.  “Zato nismo ni htele da ti kažemo odmah, jer muškarci uvek tako reaguju. Ostavljaju nas kao da smo zarazne. A ti si nam se dopao, a i koristan si. I Lauri si bio koristan”.

                 Čuj, – koristan?!  Koristan???

                To je prešlo moj prag bola. Što bi rekli. – prso’ sam. Voleo sam tu ženu. Dok sam imao blagu grižu savesti misleći da koristim Lauru i njenu ljubav, ona je ustvari koristila mene, bez imalo griže savesti. Bila je isto što i njih dve, samo što je uz to bila i stjuardesa. I koristila me je dok je htela i kako je htela.

                Sutradan sam se spakovao. “Laura nikog u svom životu nije stvarno volela”, govorila mi je Mari dok su me ispraćale na voz za Pariz.  “Ali nas dve smo te stvarno zagotivile. Malo si naivan, ali jako lepo kuvaš i dobar si drug. Ako bude prilike, dođi opet”.

                Danas mi se cela epizoda čini dalekom i nestvarnom. Što ne znači da ih neću pamtiti ceo život. Kao i svako jelo koje sam im pripremio.

                 

                 

                Tajlandske ćuftice

                Tajlandske ćuftice

                Tajlandske kuglice

                By Dubi Published: avgust 26, 2012

                  Mini mesno-povrćni zalogaji

                  Ingredients

                  Instructions

                  1. Narendati sitno 1 presan oljušten krompir. Naseći vrlo sitno manju glavicu luka (ili pola gavice luka većeg), 2 čena belog luka i listove korijandera (zamena je peršunov list).
                  2. Mleveno meso mešano (pola juneće a pola svinjsko) dobro izgnječiti rukama. Dodati čili prah, so, biber i malo suvog začina. U meso ubaciti seckano povrće i sve još dobro izmešati.
                  3. Nakvasiti dlanove vodom. Kašičicom vaditi meso i formirati kuglice među dlanovima.
                  4. Pržiti u tiganju na 4-5 kašika ulja na srednje jakoj vatri uz okretanje.

                  WordPress Recipe Plugin by ReciPress