Skupština

Od svih plodova mora najviše volim kad svinjče padne u more“. Ova legendarna misao izgovorena je na jednom od „muških četvrtaka“ – redovnom okupljanju nekolicine generacijski bliskih prijatelja, od kojih su većina bili i školski drugovi i kumovi. Tradicija muškog okupljanja prvog četvrtka u mesecu nastala je spontano pre dvadesetak godina a rezultirala je formiranjem Udruženja sa jednostavnim pravilima, ciljevima i programskim opredeljenjem:

  • Ne postoji mogućnost prisustva žena ni na koji način;
  • Izučavanje, negovanje i unapređivanje tekovina hedonizma;
  • Sve je na dobrovoljnoj bazi;
  • Lična inicijativa i doprinos svakog člana se ne mere, ne procenjuju i ne uporedjuju sa ostalima;
  • Odluke se donose prostom većinom, a u slučaju prijema novog člana aklamacijom.

Nekadašnji drugovi iz mladosti i komšije iz istog kraja, protekom vremena postajali smo sve više šarolika družina drugačijih životnih stilova i profesija. Naše različitosti i neminovnost životne trke uslovili su nedostatk vremena za druženja, ali zato je postojao Četvrtak. Praktičan istraživački rad na polju boemskog manira i hedonističkog uživanja bili su zajednički imenitelj svakog okupljanja.

Misao o svinjčetu kao omiljenom plodu iz mora izrekao je Ladislav Uhlarik – Lacika, zvanični domaćin Udruženja. Njegovom ljubaznošću, u dvorištu porodične kuće imali smo svoju prostoriju gde su se čuvale relikvije i artefakti Udruženja: fotografije, razglednice, suveniri i slični predmeti kao svojevrsni dokumenti vremena. Nikog nije posebno iznenadila njegova misao, pošto se odavno deklarisao kao gurman, ali koji „ne jede ništa što nema uši“. Ostali članovi na sreću nisu toliko isključivi pa se tokom svih godina na trpezi Četvrtka moglo naći mnoštvo raznih recepata (manje ili više uspešno pripremljenih) zahvaljujući pravilu da se organizatori večere smenjuju svakom narednom prilikom.

Seckajući luk rutinskim pokretima i brzinom profesionalca, Predsedavajući Skupštine mr iure Miroslav Velimirović – Mikelo, aktivno se uključio u diskusiju koja se ozbiljno rasplamsala. Tema je bila izuzetno osetljiva: svinjetina ili plodovi mora? Lacika je vatreno navodio komparativne prednosti svinjetine dvojici članova za koje se znalo da daju primat moru: Dragan Markov, vlasnik i duša legendarnog novosadskog kafića „Limanski pab“ i Dragan Aradski – Šagi, asistent na biologiji, imali su zajedno više ribolovačkih sati na moru i iskustva na palubi broda nego svi mi zajedno.  Uz njih, protiv svinjetine bio je i Ratko Uzelac zvani Rale Kapetan, prvi oficir na brodu prekookeanske plovidbe, čiji povratak s mora i nove dogodovštine smo svi uvek jedva dočekali. Isti stav branio je i Aleksandar Čer, slikar i vajar, a moram da priznam da ni sam nisam bio daleko od takvog opredeljenja.

Međutim, i svinjče je imalo svoje verne poklonike: dečiji psac i profesor književnosti Miroslav Mirče Sopka, sudija za prekršaje Kamenko Kozarski, TV producent i internet čarobnjak Vlada Jovanović,  advokat Goran Petkovski i zvanični ekonom Udruženja, prvi komšija Branko Andrijašević.

Konačno, pošto se radi o organizaciji sa visokim stepenom izražene tolerancije, nakon nekoliko demonstrativnih napuštanja skupa, lupanja vratima i zaricanja, Predsedavajući je presekao stvar: „Ovo se može rešiti samo viteškim dvobojem! Suprotstavićemo dva jela jedno drugom, svako na po jednom Četvrtku. Ocenjivaćemo ih ocenama od 1 do 10 i glasati javno. Neka glavni kuvar razradi detalje“.

Predlog je usvojen jednoglasno.

Glavni kuvar Udruženja, dipl. iure u gradskoj upravi Zlatko Bucalo – Bucke imao je težak zadatak: osmisliti dva jela koja nam do sada nisu bila predstavljena, a da dostojno reprezentuju svoje „poreklo“. Bilo bi sasvim prirodno da je prihvatio zadatak, jer nije slučajno baš on izabran za tu titulu. Kao vrstan kuvar amater mnogu puta spremio nam je izvanredne obroke. Ali, nije. Umesto toga, našao je solomonsko rešenje: „Pošto sam ja osvedočeni ljubitelj ribe a svinjetinu gledam da izbegnem, bio bih pristrasan kada bih se prihvatio da izaberem meni i skuvam jelo.“  Neka to uradi jedini neopredeljen.

Svi su pogledali u mene. Mnogo puta sam im pripremao jela i znali su da umem.

Uprkos opiranju, zvanično sam bio zadužen za zadatak. Bucke je odredio i detaljne propozicije:

a) po jedan prilog uz jelo

b) vino ili drugo piće bira sam konzument

c) ista vrsta peciva za oba jela

Sve je verifikovano zapisnički i uneto u „Knjigu događaja i odluka“, što znači  zauvek zabeleženo i arhivirano za pokoljenja. Time je Plenarna sednica Skupštine Udruženja završena zauzimanjem jedinstvene platforme za realizaciju donetih odluka.

Srećna okolnost je da sam već imao u glavi ideju šta da radim. Dok su se ostali raspravljali, ja sam već tada prebirao u glavi recepte upoređujući pojedina jela iz dva tabora. Elem, odmah sam spisak namirnica (saglasno Pravilniku) dostavio Glavnom kuvaru, on je trebovao sredstva iz odgovarajućeg fonda, zadužio pojedine članove za nabaku namirnica i uz asistenciju Predsedavajućeg odredio datume za degustaciju.

Sledeća dva Četvrtka ostaće zapamćena po rekordnom broju prisutnih članova Skupštine, kao i pridruženih članova, trenutno u statusu posmatrača. Znao sam da sama priprema i kuvanje ne smeju da traju dugo pa sam izabrao jela gde sve ukupno traje oko jedan sat.

Nakon degustacije, na oba zasedanja pristupilo se glasanju. Posle prvog, izgledalo je kao da se pobednik već zna. Pripremio sam „Manastirski file“, – recept francuskih monaha iz XII veka, do kojeg sam davno slučajno došao i poslužio uz krušku kuvanu u vinu i voćni sos (ali to je već neka druga priča).

Ali, na drugom zasedanju je „Hobotnica sa Sardinije“ uz krompir sa dinstanom blitvom takođe požnjela nezapamćen uspeh.

Kada smo prebrojali sve glasove i ocene, shvatili smo da se dogodila neverovatna stvar. Nerešeno! Potpuno poravnat rezultat. U dlaku, decimal, milimetr, gram, kako hoćete….isti broj poena i glasova.

„Trebalo je da dozvolimo Predsdavajućem dva glasa, da bude nepar“ – neko je dobacio. „Ma kakvi, onda treba isto i Glavnom kuvaru i  kuvaru koji je pripremao…“ – već su se javljali oponenti. Ubrzo je rasprava postala žučna, u najboljoj tradiciji naših tolerantnih argumentacija. Na kraju smo doneli Odluku da na sledećem zasedanju glasanjem odlučimo kako je trebalo da glasamo za izbor najboljeg jela, pa da onda ponovimo glasanje o tome, – ukoliko ne bude usvojenih amandmana.

Rešio sam da ih i za na sledećem plenarnom zasedanju razgalim nekom „trećom“ vrstom hrane,pa sam  pripremio kinesko jelo – sečunasku piletinu s kikirikijem.

Na sledećem zasedanju, taman pred početak, na Lacikinoj kapiji pojavile su se dve, nama od ranije dobro poznate komšinice. Baba Juliška, komšinica čelo bašte, i baba  Rožika, – od preko puta, molećivim glasom su pitale: „Deco, vi ste pravi  cirkus, bolji ste od skupštine na televiziji. Jel možemo mi opet malo da slušamo? Nećemo ulaziti“.

Ovaj događaj ostao je zabeležen u analima Udruženja kao jedina prilika kada je ženska noga dotakla među naših prostorija.

 

Sečuanska carska piletina

Sečuanska carska piletina

piletina sa kikirikijem

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Najpopularnije kinesko jelo kod nas

    Ingredients

    Instructions

    1. Pileće grudi iseći na kocke ili trakice. Staviti pirinač da se kuva. Pravilo: šolja pirinča – dve šolje vode, dodati malo soli. Pirinač je skuvan kad sasvim pobeli i upije svu vodu (za svaki slučaj najbolje je probati da li je zrno mekano). Pirinač ispirati u cetki ispod hladne vode dok ne postane sasvim beo i suv, bez sluzi.
    2. Dok se pirinač kuva, naseći povrće: beli deo praziluka na duguljaste trakice, 2 oljuštene šargarepe na vrlo tanke kose kolutiće, celer na tanke štapiće i pola krastavca dobro opranog i neoljuštenog na trouglove ili kockice. Dve šake šampinjona naseći na vrlo tanke listiće. Blago sve posoliti (soja sos je slan) i pobiberiti.
    3. U dubljem tiganju ili voku zagrejati ulje da bude vrelo. Ubaciti piletinu i pržiti minut - dva da porumeni, pa izvaditi i odložiti. U isti tiganj ubaciti sve povrće, šampinjone i dve šake prženog kikirikija (lepše je sa indijskim orahom). Dodati kašičicu soja sosa (ukoliko imate sos od ostriga - „oyster“, dodati kašičicu jer daje divan sjaj i gustinu). Pržiti oko dva minuta stalno mešajući. Vratiti piletinu u tiganj i pržiti sve još dva minuta.
    4. Razmutiti kašičicu skrobnog brašna (Gustin, Čvrstin) u malo vode i dodati u tiganj. Sve dobro promešati. Probati ukus i po potrebi dodati još malo soja sosa (umesto soli), i bibera po ukusu.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Moon Over Bourbon Street

    Lagano drmusanje vraćalo me je na planetu Zemlju iz dremeža koji je taman prelazio u san. Ujednačeno, ritmičko ljuljuškanje Luisovog Kadilaka samo me je još brže uspavljivalo. Luis nikada nije žurio, imao je teoriju da je sporije zanimljivije – jer stigneš sve da osmotriš. Kao i obično, bio je u pravu.

    Blizu smo” – reče tresući mi rame.  Kroz poluzatvorene kapke nazirao sam veliku tablu za izlaz desno – Baton Rouge i Lafayette, New Orleans pravo. Put kao lenjirom povučen, od preko 630 km, za nas se završavao u gradu jazz-a i karnevala.

    Canal Street. glavna saobraćajna arterija vodila nas je ravno u centar, tačnije u splet ulica načičkanih restoranima, bistroima i suvenir radnjicama. Ne znam da li je Sting ikada razmišljao o turističkim efektima legendarne pesme “Moon Over Bourbon Street”, ali za mene je to bila prva asocijacija na Nju Orleans. U samom srcu turističke tzv. „francuske“ četvrti, to je ulica koja nudi sve najbolje što Luizijana može da ponudi. Kulturološke mešavine, stvorene kroz vekove ropstva i ratova ujedinile su se u jedinstvenu atmosferu kojom je odisao ovaj grad. Starosedoci – indijanci iz močvarnih područja izmešali su se sa starosedeocima belcima, takođe lovcima i ribolovcima iz močvara koji sebe nazivaju Kejdžunima (Cajoon). Plantažeri i robovlasnici, francuskog ili španskog porekla izmešali su se sa robovima, mahom iz zapadne Afrike… Rezultat je neponovljivo šarenilo boja, mirisa, ukusa i muzike.

    Stigli smo da se osvežimo i presvučemo, jer je plan za uveče obećavao. Luis je trebalo da se sretne sa koleginicom sa Akademije na kojoj su zajedno studirali. Približno istih godina, nisu se videli gotovo tridesetak. Još u dolasku je počeo da priča o njoj, a sad već nisam mogao da ga zaustavim.

    Bila je najlepše stvorenje koje sam poznavao, nedodirljiva i neuhvatljiva. Poigravala se s momcima kao sa svojim kućnim ljubimcima, a ja sam bio jedan od mnogih koji su šenili. Videćeš, pred njom su muškarci nemoćni.”

    Onda bi bilo fer da je ostarila i zbabila se” – rekoh brzo, želeći da ga ohrabrim.

    Što, zar ti ja delujem kao deda”? Uppppssss… Zaboravio sam da su generacija. Njegov odgovor naterao me je da ga pažljivije osmotrim. Navikao na opuštenu neurednost tokom putovanja, nisam ni primetio kako se Luis skockao: bele široke mornarske pantalone, elegantna bela lanena košulja i bele Gucci mokasine. Onako prosede brade i sede kose do ramena, preplanuo od vožnje u kabrioletu, delovao je prilično impozantno. Pušeći ogroman tompus, parkirao je na odredište.

    Restoran Galataire’s nalazi se na adresi 209 Bourbon Street, a osnovan je pre vise od sto godina. Četvrta generacija vlasnika neguje tradiciju kreolske kuhinje – što znači meso, riba i morski plodovi uz obilje povrća i voća, uglavnom sve pikantno začinjeno.

    Ni jedna sila ne priziva uspomene kao miris i ukus. Osim možda muzike“ – rekao mi je radosno. Velike tamne oči iskrile su kao prskalice na božićnoj jelki. „Znaš, jelovnik koji je osmislio osnivač nije se promenio 104 godine, i vrlo su ponosni na to“. Dokusurio me je ovim podatkom. Kasnije sam bio u prilici da tu informaciju proverim i pokazala se kao tačna. Neki recepti su samo prilagođeni savremenom načinu pripreme, ali su uglavnom isti kao nekada. Zašto menjati nešto što tako dobro uspeva, zar ne?

    A onda sam ugledao razlog Luisovog uzbuđenja.

    Madamme Latisha St. Jaquex izgledala je kao milion dolara. Toliko je i imala, samo puta desetak, ubrzo sam saznao. Kreolka prema kojoj Bog nije škrtario. Još uvek lepih i zategnutih crta lica, otmenog držanja, gracioznih pokreta. Udovica milionera, uživala je u životu punim plućima. Izgledala je kao kraljica, dominantna za okruglim stolom sa dve prazne stolice levo i desno od nje. Bila su to naša mesta.

    Od prvog trenutka pokazala je za nas svoje interesovanje. Prema meni više kurtoazno, – po koja ljubazna reč ili pitanje na koje je ustvari nije zanimao odgovor. Ali je zato s Luisom koketirala bez imalo ustezanja. I taman kad bi moj prijatelj pokušao da ukrade njenu pažnju samo za sebe, ona bi mu se izmigoljila a svoje osmehe prosipala svima okolo.

    Utom mi je zazvrjao telefon u džepu. Poruka od Luisa, kratka i jasna: „Opet me je odbila“. Dok se Madamme Latisha naginjala preko stola pokazujući svoj raskošni dekolte sagovorniku preko puta, uhvatio sam Luisov očajan pogled. Odmahivao je glavom kao sportista kad promaši zicer. Nisam stigao ni da mu namignem ili ga nekim gestom ohrabrim. Da mu odgovorim SMS porukom bilo je stvarno besmisleno. Bio je prepušten sebi, bio je svestan toga, samopouzdanje ga je ubrzano napuštalo i hvatala ga je panika.

    Posmatrajući ga, postalo mi je jasno da mu je ovo veče posebno važno. Na brzinu sam rekonstruisao naš put i njegovo ponašanje. I upravo shvatio da je za Luisa ovo veče trebalo da bude kruna našeg putovanja. Zbog Latiše je odbio moju ideju da krenemo čuvenim putem Rout 66, i tako jako insistirao na Nju Orlenasu. Bio je prosto zaljubljen u nju, sad mi je bilo jasno. Ili u uspomenu na nju i svoju mladost, – svejedno. A za to, na žalost, nema protivotrova.

    Predjelo je stiglo na sto. Pošto su mi škampi i njihova mlađa braća gambori omiljena hrana, nisam imao dilemu. Cajoon coctail od repova tih račića bio je logičan izbor, a nakon toga škampi na kreolski način – ukusno i ljuto. Luis je poručio stekove u sosu od burbona  uz koje se služe mafini od krompira  kao musakica, i u posebnoj činiji prilog od praziluka i paprike u kremu od sira. Za desert mi je preporučeno da probam „Đavolje palačinke“ (modifikovan čuveni francuski „crep susset“) sa svežim seckanim voćem i flambirane u likeru. Luis je izabrao palačinke sa trešnjama, a ja sa kajsijama. Veče je ipak obećavalo, pomislio sam već ozbiljno gladan.

    Zauzet obaranjem sopstvenog rekorda u brzinskom gutanju gambora, nisam ni primetio kad su se svetla diskretno prigušila. Jedan jak reflektorski snop osvetlio je čovečuljka u smokingu sa mikrofonom u rukama.

    Večeras nam je posebna čast da ugostimo starog prijatelja, čoveka koji pronosi lepotu italijanske opere širom sveta, a nas sve koji smo privilegovani da smo mu prijatelji, čini ponosnim što je naš. Ovo veče je omogućila naša draga gospođa Latiša sa željom da Ti, dragi Luise, svi zajedno čestitamo rođendan!“.

    Stari lisac Luis, kojem klanjanje pred publikom nije bilo ni malo strano, lagano je ustao i sa dozom skromnosti taman pristojnom za tu priliku, teatralno se poklonio. Onda se okrenuo ka Latiši i zahvalio se gestom posebnog naklona, poslavši joj poljubac sa dlana. Nikad nisam uspeo da saznam je li znao za proslavu, ali sam imao utisak da je svesno zanemario svoj rođendan, dajući prioritet susretu s Latišom.

    Čovečuljak je nastavljao da priča: „A sada bih zamolio našeg drugog cenjenog gosta, gospodina iz daleke Evrope i Luisovog saputnika, da nam kaže par reči o Luisu“.

    Ne da nisam ukapirao da je mislio na mene, već mi nije bilo ni na kraj pameti.

    Reflektor me je osvetlio taman dok sam utovarivao poslednji zalogaj. Deo repića poslednjeg gambora garniran reckavom zelenom salatom izdajnički mi je visio iz punih usta. A svi su zurili u mene.

    Moram priznati da mi je oduvek bio grozan običaj da se javno kaže par prigodnih reči o mladencima, pokojniku, slavljeniku…kome god. Obično su to izveštačene reči, licemerne fraze. Nije mi blizak takav način obraćanja.

    Ovo je zadatak koji neću umeti da obavim uspešno, pomislio sam. Zar nisu mogli da nađu nikog drugog? Ili niko nije želeo da ga se prihvati? Pa naravno, nije to lako. Da „kažem par reči o svom prijatelju – saputniku“? Kakvo vrhunsko sranje!

    Dok sam snagom vazdušnog topa usisavao poslednji zalogaj, prebirao sam u glavi opcije: zahvaliti se i odbiti bilo bi nepristojno; ispričati neki hvalospev bilo bi krajnje bez veze i licemerno, iako se izgleda baš to i očekuje. Osim toga, ne znam čoveka tako dobro… jedino mi je bilo jasno da nemam kud.

    Kroz glavu mi sevne rečenica iz stripa o Hogaru Strašnom, gde on držeći kriglu piva u ruci sa dobroćudnom averzijom posmatra svog sinčića koji čita knjigu i kaže mu „Sine, knjige su u redu, – valjda, ali upamti staru izreku: neznanje je majka svih avantura!“

    Pa dobro, rekoh sam sebi, Ima li boljeg načina da se ispoljiš od skoka u nepoznato?

     „Moj prijatelj Luis je pravi poznavalac života, ali dobar zalogaj za njega je svakako jedna od onih malih stvari koje čine sreću u životu. Zbog toga nismo mogli biti na boljem mestu u ovakvoj prilici“ – naklonio sam se lagano ali teatralno, kopirajući Luisa, vlasniku restorana. Dramska pauza od dva sekunda taman je bila dovoljna da mi podare kurtoazni aplauz. Provereni način da probijem led, – pohvala domaćinu. Latiša je nezainteresovano proveravala svoje predugačke, nalik kandžama zakrivljene, koralno crvene nokte.

    Nastavio sam: „U nekim Njujorškim gastronomskim krugovima, Luis je ušao u legendu izjavom: Za mene je izbalansirana ishrana kad držim po kolač u svakoj ruci“.

    Dramska pauza nije bila potrebna. Svi su se smejali od srca. Luis me je zahvalno pogledao a Latiša je podigla jednu obrvu.

    Ohrabren, nastavio sam. „Čovek koji je nagovorio četiri različite žene da se za njega udaju a onda ih uspešno nagovorio da ga prijateljski ostave, svakako je redak i dragocen izvor životnih iskustava“.

    Svi su iščekivali nastavak. Latiša je podigla obe obrve.

    Svoju prvu suprugu upoznao je kao student, bila je prodavačica u butiku. Na njeno rutinsko pitanje „Šta biste želeli“ odgovorio je: „Toliko ste lepi da je Vaše pitanje zaista smešno.“ Zamislite to! Prihvatila je njegovo spontano udvaranje, a dva meseca kasnije su se venčali. Sam brak nije trajao mnogo duže, a iz cele te priča meni se urezala u pamćenje Luisova rečenica: Postoje dve glavne teorije o nadmudrivanju s ženama. Ni jedna ne valja“.

     Opet su se svi smejali, a Latiša je napućila svoje velike crvene usne.

    Da je u ovako cinična vremena moguće verovati u ljubav na prvi pogled, Luis je dokazao uskočivši odmah u drugi brak. Samo jednom sam ga pitao o tome, i dobio  najkraći ali najslikovitiji mogući odgovor: Seks je kao vazduh, – nije preterano važan, osim ako ga nemaš! I zapamti, – uvek treba ženiti samo lepe žene, inače nema nikakve šanse da ih se rešiš“.

     Luis je pokrio lice rukama. Publika se smejala grohotom i alpaudirala. Latiša je prestala da se igra sa svojim kandžama.

    „Nekoliko narednih Luisovih ljubavnih veza znam samo po čuvenju, ali ih je Luis jezgrovito opisao rečenicom: Muškarac je sretan s bilo kojom ženom, dok je ne zavoli“. Verovatno to i objašnjava dužinu trajanja njegovih veza“ – dodao sam komentar.

     Opet smeh. Sad su već svi prestali da jedu i čekali rasplet. Latiša je sad direktno gledala u mene. Kao da se nije usuđivala da pogleda Luisa.

     „Uprkos nagovaranju poznanika da ne žuri, upustio se iznenada u treći brak, sa apstraktnom umetnicom koja je uglavnom ćutala i odavala utisak kao da je večito zbog nečeg ljuta. Iako je sam Luis mnogo ranije definisano pravilo koje glasi „Ne treba ženu prekidati dok ćuti“, (jednodušan smeh muškog dela publike), protek vremena je učinio svoje – ćutanje je postalo konstanta. Luisov komentar je bio:  Ona je bila kineski zid na koji je okačila tablu sa natpisom Ulaz iz dvorišta! I bilo joj je svejedno šta radim bez nje, sve dok se pri tom ne zabavljam“.

     Posmatrao sam publiku kojoj se obraćam. Većinom sredovečni parovi. Govor tela i gestikulacije govorili su mi da dobro razumeju izrečene citate. Mlađih je bilo nešto manje, ali su se zato svi grohotom smejali, iako oni još nisu stigli do ovih iskustava. Latiša je spustila ruke u krilo i okrenula se ka Luisu, kao da razume kakav je to zid Luis opisao.

     „Konačno, četvrti put se oženio lepoticom toliko mlađom od sebe da je brak izgledao kao prvi susret dva vanzemaljca sa različitih planeta. Ni ogromna volja ni zajedničke teme nisu pomogli da prevaziđu nepremostive razlike. Kad se sve završilo, svoje iskustvo preneo je svojim prijateljima opet jednom rečenicom: Ako ti nedostaje hrabrosti da nešto započneš, onda si već završio“.

     Nastavio sam bez pauze: „I tako, dragi Luis, ti si živi dokaz da je iskustvo predivna stvar – omogućava ti da prepoznaš grešku svaki put kad je napraviš“.

     Namerno sam zaćutao. Trenutak tišine bio je trenutak istine: jesam li izblamirao čoveka ili ga učinio omiljenim? Moj pokušaj da ga predstavim kao duhovitog, dovitljivog, iskusnog i životnim ožiljcima ulepšanog čoveka visio je u vazduhu.

     Luis je nekako umorno ustao sa stolice. Podigao je ruke u znak predaje i obratio mi se glasno, da ga svi čuju: „Nemoj me više hvaliti, molim te“.

     A onda su svi ustali. Prvo vlasnik, a onda svi do poslednjeg – podigli su čaše u čast slavljenika i zapevali „Happy Birthday To You“. Prilazili su stolu, svi su želeli da mu lično čestitaju. Meni su usput stiskali ruku, govoreći rečenice tipa „Odličan govor“…

    Latiša je uhvatila Luisa pod ruku i poljubila ga u obraz. Luis je sijao od sreće. Stotinak zvanica je tog trenutka, na tom savršenom mestu, u tom divnom gradu, pred zanosnom Latišom nazdravljalo njemu. Ona ga je gledala pogledom šiparice koja je ugledala i prepoznala svog tinejdžerskog idola. On je stajao uspravljen i gord. Setio se čak i da uvuče stomak. Izgledali su kao par. Čežnja stara 30 godina postala je stvarnost.

    Ima nečeg divnog u tome kad zaslužiš večeru, pomislio sam.

    Potato muffins

    Potato muffins

    krompir mafins-2

    By Dubi Published: avgust 28, 2012

      Ukusne musakice od krompira i parmezana

      Ingredients

      Instructions

      1. Narendati krompir na "mandolini" na tanke listiće kao za čips. Ubaciti sav krompir u činiju, dodati soli, bibera, malo suvog začina, sitno seckanog ili mlevenog ruzmarina i malo ulja. Sve dobro izmešati da se listići oblože. Naseći vrlo sitno beli deo praziluka (ili mladog luka).
      2. U profilisanu tepsiju za pečenje "muffin"-a u svako udubljenje gurnuti traku od papira za pečenje tako da iz profilnog udubljenja vire oba kraja papira (lakše će se izvaditi kad bude pečeno).
      3. Složiti 2-3 sloja listića krompira u profil pa sipalti pola kašičice neutralne pavlake za kuvanje, prstohvat ribanog parmezana i seckani praziluk. Ponoviti postupak ređajući slojeve dok se ne stigne do vrha profila.
      4. Poslednji, gornji sloj krompira posuti takođe parmezanom i sa malo slatke ili ljute aleve paprike (po ukusu).
      5. Peći u rerni na 180 stepeni i srednjoj visini rerne 30-tak minuta, dok krompir ne postane reš a u profilima više nema tečne pavlake.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Moj heroj

      U porodici Upravnika Lučke kapetanije u Segedinu i vlasnika nekoliko uglednih trgovačkih radnji Adolfa Weiss-a rodilo se 20. februara 1910. godine prvo dete, ćerka. Dali su joj ime Livia.

      Već od malih nogu i sve više kako je rasla, Livia je pokazivala veće interesovanje za umetnost nego za uobičajene ženske zanimacije.  I više je volela da se druži sa svojim bratom od strica Stefanom i njegovim drugarima nego sa devojčicama.

      Livia je takođe, pokazalo se, bila vrlo tvrdoglava. Iako je, kako i dolikuje bogatoj jevrejskoj kući, imala svoju guvernantu, bedinerku i nekoliko služavki, odlučno je razdvajala ono što je interesuje od ostalih dosadnih i zamornih stvari. Časove veza i lepog ponašanja jedva je podnosila, a pouke iz vođenja domaćinstva uopšte nije trpela. Odbijala je da uzme varjaču u ruke i namerno nervirala Gabiku, debeljuškastu kuvaricu; aranžiranje banketnog stola savladala je samo zbog smisla za estetiku, a vežbe raspoređivanja gostiju za stolom namerno je uvek radila naopako, dovodeći na ivicu strpljenja starog g-dina Eugena, svog učitelja bon–tona. Ali je zato obožavala jezike, muziku i slikarstvo. Već sa 14 godina govorila je tečno nemački, francuski, latinski, italijanski i jidiš (uz maternji mađarski). Uprkos protivljenju svoje majke, nemačke Jevrejke rođene Schwartz „da ne uči taj varvarski jezik“, Livia je sa apetitom savladala i engleski, godinu dana kasnije.

      Sa 16 godina je saopštila roditeljima da je odlučila čime će se baviti u životu.  „Želim da budem slikar“ objavila je odlučnošću pubertetlije kojoj je teško parirati.

      Roditelji su smatrali da je to suviše neprimeren, čak radikalan izbor za devojku, i sasvim nedostojno za buduću damu iz viših slojeva društva.

      To rade oni koji nemaju šta drugo“ glasio je odgovor roditelja. „Ti se moraš udati za nekog iz svog staleža, živeti udobnim životom i biti uzorna supruga i majka“.

       Sa 17 godina Livia je upisala Akademiju umetnosti u Budimpešti, odsek slikarstvo. Bio je to njen prvi veliki sukob s roditeljima, iz kojeg je ipak izašla kao pobednik. Imala je i tihu podršku brata Stefana, koji je dve godine ranije upisao Muzičku akademiju, Odsek solo pevanje. Kako je Stefan sa svojima živeo u Budimpešti, dogovoreno je da Livia bude smeštena kod strine i strica, koji će je držati na oku.

      Sa 20 godina, već bliže kraju nego početku studija, Livia je upoznala Stefanovog druga, naočitog studenta pravnog fakulteta u Pragu, po imenu Antal Stari. Livia je bila pre punačka nego zgodna, prilično niska, ali puna duha i besprekornog vaspitanja. Antal je bio grmalj od dva metra, rvač sa vratom bivola i tapaciranim šakama, sin siromašnog seljaka, prvi školovani pripadnik svoje familije. Strasna i neraskidiva ljubav buknula je kao šumski požar.

      Antal je učinio posetu Stefanovom ocu da bi se predstavio i zamolio da bude prihvaćen kao Livijin zvanični pratilac. Dok je strina dostojanstveno srkala čaj poslužen iz paradnog Herendi porcelana, ispitivački ga je posmatrala. Osrednji kvalitet njegove očigledno prečesto korišćene odeće i pendžetirana obuća govorili su joj  dovoljno. Stric je iskoistio razgovor da sazna sve o poreklu i statusu porodice Stari, i o tome žurno podneo izveštaj svom bratu Adolfu.

      Ne dolazi u obzir, mlada damo“ – govorio joj je otac tonom koji nije trpeo čak ni dalji razgovor. „On je sin običnog nadničara, nemaju ništa. A kako izgleda, neće ni imati. Već sam ti ugovorio dobar brak“.

      Dobar brak značio je bogato unovčenu udaju. Mladoženja je bio poznat kao …“pomalo usporen, ali dobrodušan…“ – što je značilo u prevodu da je lenj, beskoristan, nemaštovit i ko zna šta još (imajući u vidu ono „usporen“). Sve te osobine bile su pripisivane i znalački opravdane njegovom razmaženošću i bogatstvom kojim je njegov otac, poznati bankar raspolagao.

      Ne mogu da živim u zlatnom kavezu“ – požalila se Livija Stefanu, koji joj je bio jedina veza sa spoljnim svetom. Otac ju je stavio u kućni pritvor i da nije bilo Stefana, ne bi imala nikakav kontakt sa Antalom. Skovali su plan: Stefan će da ispriča sve Antalu i da ispita njegove dalje namere.

      Antal je pažljivo saslušao Stefana, a onda ga zamolio da Liviji prokrijumčari ceduljicu sa kratkom porukom: „Nemam ništa da ti ponudim osim sebe. Sad sam niko i ništa, ali ću postati neko. Ne želim nikog osim tebe. Ne mogu da ti obećam ništa osim neizvesnosti i ljubavi. Ali zajedno moramo uspeti. Ako želiš da se udaš za mene, pobeći ćemo preko Tise, kod mojih. Čekaću te u utorak, sredu, četvrtak i petak, svako veče od mraka do zore na dolmi niže Kapetanije, prema skeli, sa dva konja.“

      Kao da je nešto slutio, otac joj je zabranio dalje Stefanove posete. Uz to, zapretio je da će je lišiti porodičnog nasledstva i odreći je se ako ga ne posluša. Krajnjim naporom, zahvaljujući zaljubljenosti kuvarice Gabike u Stefana, poruka je stigla do Livije. Bio je već četvrtak.

      U petak ujutru, Liviji je naglo pozlilo. Porodični lekar, Dr Pfau, nije mogao da utvrdi od čega ima tako razorne bolove u stomaku, znoj i crvenilo. Livia se grčila, bacakala i zapomagala. Konačno, pozvan je specijalista koji je zakazao posetu za sutradan. Do tada, terapija je glasila: mnogo čaja, sna i mirovanja. Čim je pao mrak, Livia se napravila da spava dubokim snom. Kad su svi zaspali, iskrala se preko balkona, do oluka i prve grane obližnje trešnje. Trčala je sve dok nije ugledala svoju ljubav.

      Antal je strpljivo čekao, sa dva osedlana konja. Nikad joj nije otkrio kako je došo do njih i da li se zadužio. Jahali su pod okriljem noći nasipom uz Tisu, sve dok nisu našli skeledžiju koji je bio voljan da ih prebaci na drugu obalu. U drugu državu. Kraljevinu nekakvih Srba i još nekih raznih naroda, u varoš ne tako daleku, po imenu Bečej.

      Antal joj je pričao o toj državi i o svom rodnom Bečeju. „Tamo žive razni narodi i svako govori svojim jezikom i ima svoju Crkvu, ali se svi dobro razumemo i lepo slažemo. Svi razumeju mađarski, uklopićeš se lako“. Slušala ga je širom otvorenih očiju, čistog srca punog ljubavi.

      Porodica Stari naselila se u Vojvodini stotinak i kusur godina ranije, tri generacije pre Antala. Pradeda, poreklom Čeh (prezime se originalno izgovara Štarij) oženio je Nemicu iz porodice Grunner. Malo zemlje i mnogo mukotrpnog rada, nešto živine i po koje grlo stoke…i tako generacijama. Ali se Antalov otac zavetovao da njegov sin neće morati da živi teškim životom paora i počeo je da štedi. To je, naravno, još više povećavalo ionako sveprisutnu oskudicu, ali je familija bila jednodušna da se vredi žrtvovati. Tako je Antal otišao u Prag, na cenjeni Pravni fakultet, da izuči za advokata.

      Vidi se da je iz dobre kuće“ – bio je prvi komentar svekrve kad je ugledala Liviu. „Ako ste ovako došli, znači da nema ni miraz. Verovatno ni nasledstvo, a već vidim da ne ume ništa da radi. Još jedna gladna usta, ali beskorisna“.

      Narednih nekoliko godina za Liviu su bile pakao. Namirivala je stoku i živinu, čistila štalu i kokošinjac, radila po bašti. Nije želela da protivreči svekrvi. Od Antala je sakrivala svoju muku puštajući ga da neometano gradi karijeru. Svekrva je opet, sa svoje strane činila sve kako bi je naterala da ode. Prezirala je njeno vaspitanje i finoću, nežne šake, vickaste dvosmislene komentare, upornost…Livia je stoički izdržavala prezir i poniženja. Radila je sve poslove, jedino nikad nije naučila da kuva. Mrzela je kuvanje iz dna duše i nikada mu se nije posvetila. Sve što bi skuvala bilo je toliko bezukusno i promašeno, da ju je svekrva oslobodila tog dela obaveze. Ali, čak i kad je zatrudnela, morala je da radi nesmanjenom žestinom.

      Sve dok Antal to nije otkrio.

      Istog dana napustili su roditeljsku kuću i iznajmili poslednju kuću u selu, na kraju glavnog šora. Do tada je Antal taman obavio obaveznu praksu kod advokata u Bečkereku (kasnije nazvanom Zrenjanin), gradu gde se nalazio i najbliži sud. Odlučio se za riskantan potez: da otvori prvu advokatsku kancelariju koju je Bečej ikada imao. Da meštani ne moraju u Bečkerek svaki put kad trguju ili imaju neku muku. Livia mu je pomagala u kancelariji. Onako ljubazna i učena postigla je da žene dolaze kod nje po životne savete i kad im ne treba advokat, ali i da šalju svoje muževe kod advokata. U roku od nekoliko godina gotovo da nije bilo Bečejca koji nije bio klijent advokata Antala Starog. Posao je cvetao, a blagostanje je odavno zakucalo na vrata. Livia je u slobodno vreme slikala na tavanu njihove ogromne kuće „na lakat“ i odgajala ćerku Liviu-Evu i sina Antona. I dalje nije kuvala, zaposlila je kuvaricu.

      A onda je izbio II svetski rat.

      U Bečeju je stvarnu vlast i celokupnu upravu držala nemačka okupaciona komanda, ali su mađarski žandarmi i domaći kolaboracionisti bili neposredna ulićna sila. Vrlo revnosno su sprovodili povremeni teror, kao opomenu svima. Antal se mudro držao po strani. Livia je, kao čistokrvna Jevrejka odmah zadužila veliku žutu šestougaonu zvezdu koju je morala javno da nosi čim izađe iz kuće – vidljiv znak žigosanja pripadnika niže rase. Antalu je rečeno da je za sada neće deportovati u logor pošto je on polu Nemac poreklom, (uz to je i potreban upravnoj vlasti kao ispomoć u pravnim poslovima), ali da za Jevreje nema garancije. Livia je prve dve ratne godine provela u dobrovoljnom kućnom pritvoru, držeći zavežljaj sa najosnovnijim stvarima pod krevetom, za slučaj da dođu po nju. Trzala se svake noći slušajući rezak odjek vojničkih čizama dok je partola prolazila ulicom. I svaki put se pomolila da ne zakucaju na njena vrata.

      Jedne noći su ipak zakucali. I odveli je bez objašnjenja, u nepoznatom pravcu.

      Antal je izludeo od brige i bola. Deca su imala 5 i 6 godina, a život mu je odneo njegovu ljubav i oslonac, životnog saputnika, drugu polovinu školjke. Nije želeo da se pomiri s tim. Nije nju odneo život nego nacisti, – pomislio je. Ako su je odveli, mora da postoji neko ko zna gde je.

      Decu je odveo u roditeljsku kuću, poverio ih svojoj majci i sakrio na tavanu, bojeći se odmazde jer su upola jevrejske krvi. A onda je krenuo u akciju. Pozamašan imetak koji je stekao ubrzano se topio, ali ga je trošio pažljivo i namenski, kupujući informacije, ne bi li saznao gde je Livia. Uspostavio je kontakt sa činovnikom nižeg ranga iz Komande, koga je ranije kao advokat zadužio. Obećavši veliku sumu novca za pravu informaciju, ubrzo je saznao poražavajuću istinu: Livia se nalazila na najgorem mestu. U logoru na Banjici, u Beogradu. Odande se niko ne vraća, šuškalo se.

      Trebalo mu je cele tri nedelje podmićivanja da ugovori petominutni prijem kod Zapovednika Komande Beograda. Nikada nikome nije ispričao o tom razgovoru, ali epilog je bio poznat: Livia je puštena uz dokumenta o dozvoljenom ograničenom kretanju, a njihovu kuću na lakat, stotinak lanaca zemlje i nepoznatu količinu dukata, umetničkih dela i antiknog nameštaja preuzeo je Zapovednik lično.

      Bili su bezbedni.

      Nova revolucionarna vlast stigla je u Bečej pompezno i preteći. Kolaboracionistima se gubio svaki trag, „buržoaskim elementima“ je oduzimana movina bez pardona, a partizani su ustrojavali novu upravu. Svi Nemci i Mađari su uglavnom streljani, proterani, ili su već ranije pobegli pred oslobodiocima. Antal je bio izuzetak: ispostavilo se da je sve vreme tajno pomagao lokalni pokret otpora, a i ovoj vlasti je trebalo njegovo znanje, pa ga opet niko nije dirao.

      Život se vraćao u normalu. Kada je upostavljeno funkcionisanje pravosudnog sistema, revolucionarna vlast „radnika, seljaka i poštene inteligencije“ dozvolila je Antalu da ponovo otvori privatnu advokatsku praksu. Livia mu je opet pomagala kao sekretarica, a u slobodno vreme bavila se šnajderajem (bila je jedna od retkih koja je imala mašinu, i to Singericu. Za nekoliko godina Antal je ponovo stekao zavidan imetak. Ponovo je stekao veliku kuću, zemlju, nameštaj, konje… Ugled nikada nije ni izgubio.

      A onda su ga jednog jutra pozvali u oblasni Komitet na razgovor. Tamo su mu svečano saopštili da mu je pripala ogromna čast. U Novom Sadu se organizuje novi administrativni i pravosudni centar za Vojvodinu, uz reorganizaciju sudstva. Njegovo iskustvo je tamo neophodno. Ima nedelju dana da se spremi i preseli u Novi Sad. Dobio je na korišćenje stan na samom kraju grada, zvanom Liman, gde su se upravo gradile prve fakultetske zgrade današnjeg Univerzitetskog kampusa.

      Antal Stari preminuo je 1966. godine, kao sudija Vrhovnog suda Vojvodine.

      Livia je ostala sama. Deca su već bila odrasla i krenula svojim putevima. A njen oslonac, zaštitnik i životni saputnik nestao je u trenu pokošen opakom bolešću. Livia je dobila porodičnu penziju iza Antala, koja je usled ubrzane inflacije vredela sve manje. Sva njena znanja – jezici, slikarstvo, bon-ton su bili beskorisni. Singericu je morala da proda, kao i većinu antikviteta. Ubrzo je prodala i Antalovu biblioteku, numizmatičku i filatelističku zbirku. Život je postajao sve teži.

      Pred smrt, ostavila je nekoliko stvari sa željom da pripadnu meni. Deo pohabane ceduljice sa razlivenim zelenim mastilom, – Antalovu tajnu poruku od koje se nikad nije razdvajala; Pelikanovo naliv-pero koje je Antal dobio od oca na poklon kada je diplomirao; knjigu recepata mađarske i internacionalne kuhinje, pisanu rukom kuvarice Gabike iz roditeljske kuće, koju joj je Gabika dala u miraz veče uoči bekstva sa Antalom.

      Čuvam i danas te predmete kao ličnu dragocenost i uspomenu na moju omiljenu osobu, mog heroja, moju baku Liviu. A Gabikin kuvar je neiscrpan izvor gastronomskih delicija, dokument vremena i dokaz njenog ogromnog kulinarskog talenta.

       

      Venecijanska džigerica

      Venecijanska džigerica

      dzigerica

      By Dubi Published: avgust 27, 2012

        Oštrina celera sa jabukom

        Ingredients

        Instructions

        1. Pileću džigericu iseckati na trakice (može se ostaviti i u komadu, malo duže se prži). Začiniti solju, biberom i sa malo suvog začina.
        2. Naseckati pola zelene jabuke na tanke listiće i prokuvati u vreloj vodi sa par kapi sirćeta ili limunovog soka, oko 3 minuta (ovo obezbeđuje da kriške jabuke ostanu cele i ne potamne). Naseckati pola manjeg oljuštenog celera na štapiće.
        3. Džigericu spustiti u činiju sa brašnom i dobro uvaljati. Potom spustiti sve u šerpu ili tiganj i naliti pola čaše ulja, hladnog. Uključiti vatru na umerenu jačinu i ostaviti dok ne bude sasvim zagrejano.
        4. Ubaciti pola glavice luka sečenog na „peraja“, seckani celer i začinsko bilje po ukusu (najbolje je tzv. „italijasnku mešavinu“). Dinstati sve 7 – 8 minuta.
        5. Ubaciti listiće jabuke i 2 kašike konjaka ili vinjaka i flambirati dok se plamen ne ugasi.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Pohovani kolutići luka

        Pohovani kolutići luka

        Pohovani luk 3

        By Dubi Published: avgust 27, 2012

          I izgled i ukus

          Ingredients

          Instructions

          1. Nekoiko glavica luka srednje veličine (računati 1 glavicu po osobi) očistiti od ljuske i naseći na ploške – koturove širine prsta. Razdvojiti svaki kotur da se dobiju prstenovi.
          2. Tako dobijene prstenove – kolutove luka posoliti i blago začiniti biberom i suvim začinom. Dobro promešati, pazeći da se kolutovi ne pokidaju. Začinejne kolutove uvaljati brašno.
          3. Zagrejati ulje u većoj količni – otprilike 1cm ulja u posudi za prženje (šerpa, duboki tiganj, vok...) ili fritezu na najjaču vatru. Spustiti 5-6 kolutova luka u vrelo ulje i pržiti kratko, dok ne dobiju zlatnu boju (veća količina luka bi smanjila temperature ulja).
          4. Probati i po potrebi dosoliti. Po želji poprskati majonezom, limunovim sokom ili soja sosom, sitno seckanim peršunovim listom ili korijanderom

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Jet-Set

          Nakon moje „rimske epizode“, pre povratka kući i fakultetu, nameračio sam se da obiđem Azurnu obalu. Uštedeo sam malo crkavice a vremena za lutanje i dogodovštine je još bilo dovoljno – bila je sredina avgusta, a septembarski rok činio se jako daleko (imao sam snažno razvijenu naviku kampanjskog učenja od desetak petnaest dana pred ispit). Ideju mi je dala izvesna Mari, francuskinja koja je jednom prilikom posetila Lauru i ostavila mi broj telefona „…ako ikad dođem na jug Francuske, jer nikad se ne zna…“. Pošto je u posetu došla jednim od mojih najdražih automobila (Alfa Romeo Spider cabriolet) i punih ruku skupocenih poklona, a volela je tenis i slušala rock’n roll, – zaključio sam da je sasvim opravdano uspostaviti kontakt, jer „nikad se ne zna“.

          Hej, naravno da te se sećam, šta ima novo?” – zvučala je kroz slušalicu kao da je stvarno interesuje.

          Veza mi stagnira, pa evoluiram svoj imidž” – pokušao sam da budem duhovit. “Ustvari, Laura i ja više nismo zajedno” – brzo sam se ipak opredelio za istinu, naučen iskustvom s Laurom.

          Ćutanje sa druge strane žice potrajalo je par sekundi. “Ne menjaj ništa na imidžu, nego dođi ovamo. Evo ti adresa”.

          Naoružan ceduljicom sa pribeleženom adresom krenuo sam na put. Umesto da putujem na sever Italije, pa da se preko San Rema spuštam na jug, našao sam brodsku liniju za Nicu. Ispostavilo se da Mari živi u Monaku, sa cimerkom po imenu Ivon, u luksuznom kvartu na brdu iznad samog centra Monte Karla, nedaleko od Botaničkog muzeja.

          Dao sam taksisti adresu, pogodio cenu vožnje unapred i zamolio da vozi polako. Uživao sam u razgledanju, koje je ipak trajalo prekratko. Od Nice do Monaka ima svega 19 kilometara a prolazi se kroz mestašce Villefranche-sur-Mer.

          A onda smo ušli u Raj na Zemlji. Bulevard du Jardin Exotique vodi direktno do Botaničke bašte. Nastavlja se na Bulevard du Princesse Charlott koji vodi direktno do Place du Casino. Staza za Formulu 1 su susedne ulice. Kakva šminka.

          Na početku ulice stajala je rampa za vozila i kućica sa čuvarima i interfonom. Bio sam na spisku poseta, pa su me pustili uz najavu. U holu zgrade me je dočekao stariji čovek sa pločicom consierge na uniformi rečima “Očekivali smo Vas juče mesje”, sproveo me na poslednji (treći) sprat vile, otključao apartman i tutnuo u ruku ceduljicu: Uživaj kao kod kuće, doći ćemo za dan – dva. Spremi neko jelo, bićemo gladne. Mari. Očigledno se čula s Laurom, pa između ostalog čula i priču o mom kuvanju. Ok, rekoh sam sebi, – bar neće biti suvišnih ispitivanja. Ostatak dana protekao je u mom ispitivanju okoline. Frižider je bio krcat svim i svačim, kupatilo veće od mog novosadskog stana, a kada kao moje kupatilo; u podrumu zgrade postojao je fitnes centar za stanare sa bazenom i saunom… Bog me je još jednom pogledao, pomislio sam. Mora da su ćerke nekih trulih bogataša.

          Rešio sam da dam sve od sebe kako bih proveo kod njih neko vreme. Očigledno navikle na sve vrhunsko, neće biti lako da im se nametnem prvim obrokom. Računao sam da će ih to dodatno motivisati da me prime za cimera neko vreme – ionako sam kod Laure polovinu svog vremena proveo spremajući stan i kuvajući.

          Dakle, moralo bi biti nešto što može da stoji u frižideru, a da bude ukusno i hladno ili   podgrejano. Uz to, i da bude malo drugačije. Izbor namirnica u frižideru donekle je diktirao jelovnik, ali na kraju se sve iskristalisalo: pasta sa sušenim vrganjima, pileće grudi sa prelivom od tri vrste sira i dinja punjena šampanjcem.

          Noć je protekla mirno. Taman sam ustao kada su njih dve ušle na vrata. Mari me je zagrilila, poljubila u obraz krajnje prijateljski, upoznala sa Ivon…sve je izgledalo kao da je u najboljem radu. A ipak…bile su ukočene, nekako usporene, odsutne. Pamtio sam njene oči kao duboko plavetnilo koje zrači toplinu. Sada su bile bez sjaja i života.

          Leva obrva počela je nekontrolisano da mi igra. Bio je to signal mog šestog čula, razvijenog još u nižim razredima životne škole. Ovaj put obrva je skakala kao luda – ovde nešto ozbiljno nije bilo u redu. Garant se rokaju u venu, ili šmrču, pomislio sam. Odavno sam naučio da je u delikatnoj situaciji sigurnost u ćutanju, pa sam odlučio da ništa ne pitam. Ali da se naoružam oprezom.

          Umesto da probaju moje rukotvorine iz frižidera, obe su se kao po komandi bacile na spavanje. Posle 11 sati spavanja, u osam uveče, istuširane, odmorne i sveže pojele su gotovo sve što sam pripremio. Hvalile su jela između halapljivih zalogaja. Ubrzo smo došli na škakljivu temu:

          I, kakvi su ti planovi?” pitala je Mari, ovaj put s velikim, i delovalo je iskrenim osmehom, dok me je Ivon gledala krišom, ali ispitivački. Ličile su kao jaje jajetu. Ivon je bila iste manekenske građe kao i Mari, ali sa zelenim očima. Obe su se oblačile i šminkale slično, – kao da su se trudile da budu nekakvo savremeno  izdanje stereotipa zanosne plavuše, bliznakinje.

          Ništa posebno” rekoh.  “Da malo bolje upoznam vas dve i obalu, pa se vraćam kući da završim pravni fakultet. Moram biti kod kuće najkasnije za dve nedelje.”

          Ivon je uputila kratak pogled ka Mari, a onda rekla: “Oh, šteta što ne ostaješ duže. Znaš, nama je idealno da neko kao ti stanuje s nama, pod uslovom da vodi računa o apartmanu i povremeno napuni frižider. Spremačica dolazi dva puta nedeljno, a u međuvrmenu nema nikoga.

          Nas dve se bavimo poslom koji zahteva da smo odsutne par dana. Kad se vratimo, ponekad smo vrlo umorne i neispavane” – ubacila se Mari. Provukla je to onako usput, kao da je najnormalnija stvar na svetu. Ali je meni sve to zvučalo nekako poznato. I Laura je bivala odsutna danima i vraćala se premorena, neispavana…uvek joj je trebalo bar 24 sata da se vrati u normalu. A ja nisam imao pojma odakle se one poznaju, rade li sličan posao, niti išta drugo. Leva obrva ponovo je počela da igra.

          Ok,” rekao sam, “Imam jedan uslov. Želim da znam čime se bavite. Ako mi se učini da ste rekle istinu, odlučiću da li da ostanem. Ne želim da imam nevolje sa zakonom.”

          Uozbiljile su se kao po komandi. “Laura je bila u pravu” – rekla je Mari. “Nisi uopšte mutav. Za sada ti predlažem da nam veruješ. Nećeš imati nikakvih nevolja, novca imamo dovoljno i vozićeš moja kola dok si tu. Reći ćemo ti, ali ne danas. Narednih dana smo tu, družićemo se i malo bolje upoznati, pa ćemo ti onda reći. Ok”?

          Sledeća tri dana njih dve su pretvorile u jednu od najlepših uspomena koje pamtim sa svojih putovanja. Bile su pravi vodiči i domaćini. Našle su mi smoking i vodile me u kazino; na večernji koktel na jahtu veličine školskog dvorišta moje gimnazije; u restorane gde večera košta skuplje nego “stojadin”. Otkrio sam da ih poznaje ceo džet – set, svi vratari elitnih diskoteka, svi barmeni, da svuda imaju prolaz i da su vrlo omiljene. Kretale su se u društvu manekena, modela i glumaca u usponu, sportista i anonimnih milionera. Za sve to vreme se nisu razdvajale od mene, čak su se trudile da me predstave kao “interesantnog prijatelja koji trenutno traži pravu priliku”. Bila je to neverovatno efikasna formulacija koja ne kazuje ništa, ali obezbeđuje da niko dalje i ne pita, a da me svi prihvate.

          Kakve kraljice. Nisu uopšte bile razmažene, naprotiv. Imale su srce pravog drugara, prefinjeni šmekerski manir, kontakte i novac.  Ja sam, sa svoje strane u više navrata pokušao diskretno da se raspitam o njima. Iznenađujuće, dobijao sam slične odgovore od sasvim različitih ljudi: O, pa one su Jet-set; ili One su lokalne celebreties… prosto, poznate ličnosti koje se druže sa poznatima i slavnima. Life was good.

          Sve dok četvrtog dana nije zazavonio telefon. Ivon se javila, kratko promrljala nešto poput Hmm i Aha, i rekla: “Mari, velik posao, big score, dolaze kitovi”. Znao sam da je u kockarsko-hotelijerskom žargonu reč “kitovi” označava najveće igrače – razmažene milionere koji traže posebnu hostesu za sebe sa zadatkom da im obezbedi što god im padne na pamet – od ptičjeg mleka do svemirskog broda. Svaki kazino se trudio da privuče što više takvih igrača, jer su ponekad gubili milione. I svaki kazino je imao takve  posebne hostese, mlade i sposobne organizatorke, sa kontaktima.

          Naš dogovor je bio prost i bio sam rešen da ga ispoštujem: spremam apartman i brinem o ishrani. Ostalo vreme provodio sam vozikajuci se i uživajući – svakog jutra Alfom do Nice. Omiljena zanimacija je bila obilazak svih pijaca, od kojih je, moram da kažem, riblja ostavila na mene najjači utisak. Uživao sam u kupovini namirnica, raznim vrstama kafa i kroasanima po bistroima, očijukanju s prolaznicama… počeo sam da se osećam kao neko ko nije turista.

          Ovaj put jelovnik nisu diktirale namirnice iz frižidera. Odabrao sam ih sve pažljivo i počeo pripremu obroka, znajući da će se njih dve sutradan vratiti. Rešio sam da napravim skušu (podcenjena, jeftina a odlična riba) na prost, ribarski način, posebno još dve vrste divnog priloga – punjene tikvice i punjeni paradajz, a kao desert breskve sa amaretto punjenjem.

          Upale su u stan kao furije dok sam bio na pola spremanja večere. Samo, ovaj put se odmah videlo šta nije u redu: Ivon je imala veliku, ružnu modricu ispod oka i držala se za nos. Mari je ušla za njom i dok se izuvala, okrenula mi je leđa, Zapanjeno sam posmatrao sveže prugaste rane preko celih leđa, kao velike ogrebotine.

          Prišao sam i zagrlio ih, obe istovremeno. Nisu plakale, a njihova mirnoća je delovala sasvim nestvarno, jer je meni krv jurnula u glavu. U stomaku mi je kuvalo.

          Treba li nekog da bijemo?” – pitao sam. “Ako treba, pozvaću Laurinog ujaka, Toto ima vrlo nezgodnu ekipu. Ali prvo ću da pozovem policiju”.

          Mašio sam se za telefon, ali me je malena šaka zaustavila na pola: “Lepo je što hoćeš da nas štitiš, ali prvo sedi. Vreme je da porazgovaramo”.

          Ivon me je odvela do prozora i pokazala na parking: “Vidiš li onog žutog Poršea? To smo zaradile na ovom poslu. Vredi li to poneke modrice? Nije nam prvi put”.

          Iako smo svo troje imali tek koju preko dvadesete, mora da sam im delovao naivan kao beba. Da bi Mari rekla: “Vidi, nacrtaću ti: mi smo prostitutke najvišeg ranga. Specijalizovane smo za bogataše, naročito sa bliskog istoka. Oni vole mlade plavuše i jako su galantni. Ponekad istrpimo nekog ko je malo grublji, ponekad nas prepuste i posluzi, ali takav je posao. Zauzvrat, ostavljaju nam skupocene poklone. Imamo jedan stan u Kanu, još jedan u Parizu, a i ovaj je naš. Od nakita koji smo do sada prodale imamo jako debeo konto u banci. Radićemo još 4 – 5 godina i otići u penziju. Lepo ćemo se udati na nekom mestu gde nas niko ne poznaje, imati porodicu i uživati u životu”.

          Dok su se tuširale, a ja dovršavao večeru, privatni lekar je stigao. Po očigledno ustaljenoj šemi sredio im je povrede i oprostio se rečima “Ništa što malo šminke i protek vremena ne mogu da dovedu u red”.

          Ja sam se za to vreme posekao i ošurio o rernu, razmišljajući o teoriji relativiteta – životnog. Glamur, sjaj i novac očigledno imaju svoju cenu. Pitanje je koliko košta, i jesi li spreman da to platiš? Kakva to ambicija tera mlado žensko biće da proda dušu Đavolu? Ide li krčag na bunar dok se ne polomi, ili njihov plan može da dočeka srećan završetak?

          Teško, rekoh sam sebi. Život je crtež bez gumice za brisanje.

          Mari mi je prišla s leđa dok sam čeprkao po sudoperu. “Lepe žene su stvorene za muškarce koji nemaju mašte, a pametne za one koji nemaju sreće. Znaš li ko je to rekao? Kazanova.”

          Ne, ali znam onu kinesku narodnu: hiljadu ljudi – hiljadu ćudi. Hiljadu žena – dve hiljade grudi”- odgovorio sam iznenadivši sam sebe. Bio je to grub i neotesan odgovor, sračunat da povredi ceo ženski rod. Osećao sam se povređen, kao da su me izdale. Sve više su mi ličile na Lauru. Ili ona na njih?

          Ne ljuti se” reče Mari.  “Zato nismo ni htele da ti kažemo odmah, jer muškarci uvek tako reaguju. Ostavljaju nas kao da smo zarazne. A ti si nam se dopao, a i koristan si. I Lauri si bio koristan”.

           Čuj, – koristan?!  Koristan???

          To je prešlo moj prag bola. Što bi rekli. – prso’ sam. Voleo sam tu ženu. Dok sam imao blagu grižu savesti misleći da koristim Lauru i njenu ljubav, ona je ustvari koristila mene, bez imalo griže savesti. Bila je isto što i njih dve, samo što je uz to bila i stjuardesa. I koristila me je dok je htela i kako je htela.

          Sutradan sam se spakovao. “Laura nikog u svom životu nije stvarno volela”, govorila mi je Mari dok su me ispraćale na voz za Pariz.  “Ali nas dve smo te stvarno zagotivile. Malo si naivan, ali jako lepo kuvaš i dobar si drug. Ako bude prilike, dođi opet”.

          Danas mi se cela epizoda čini dalekom i nestvarnom. Što ne znači da ih neću pamtiti ceo život. Kao i svako jelo koje sam im pripremio.

           

           

          Tikvice punjene ratatuljem

          Tikvice punjene ratatuljem

          Punjene tikvice

          By Dubi Published: avgust 26, 2012

            Šmekerski prilog br.1

            Ingredients

            Instructions

            1. Napraviti "ratatulj" punjenje: sitno naseckati luk, beli luk, paradajz, malo žute paprike i par crnih maslina. Rernu uključiti na 180 stepeni.
            2. Tikvice (lepše su zelene ili žute) dobro oprati i neoljuštene naseći na 3 ili 4 valjka jednake dužine. Izdubiti sredinu kašikom od koštica ali da ostane malo "mesa" po unutrašnjim zidovima i da se ne probije dno. Posoliti i okrenuti naopačke 1-2 minuta, da ispuste vodu (biće ukusnije).
            3. Na malo ulja propržiti luk i beli luk pa dodati papriku masline i paradajz da se krčkaju 5 minuta. Začiniti sa malo soli, bibera, suvog začina i šećera.
            4. Za to vreme prazne korpice od tikvica namazati uljem sa spoljne strane i staviti u tiganj. Pržiti ih uz okretanje na umerenoj vatri dok se pelat krčka.
            5. Tikvice i pelat malo ohladiti pa tikvice napuniti pelatom i peći u rerni 20-25 minuta.

            WordPress Recipe Plugin by ReciPress

            Punjeni paradajz iz rerne

            Punjeni paradajz iz rerne

            Punjeni paradajz

            By Dubi Published: avgust 26, 2012

              Šmekerski prilog br.2

              Ingredients

              Instructions

              1. Paradajz izdubiti tako da ostane jedan sloj unutrašnjeg "mesa". Posoliti unutrašnje zidove i kapnuti kap ulja unutra. Rernu zagrejati na 170-180 stepeni.
              2. Paradajz napuniti ovim redom: kašičica belog kremastog sira, par komadića masline, kašičica pesto sosa, kašičica istog sira i par komadića masline. Posuti sa malo parmezana.
              3. Peći u rerni dok sir ne počne da se topi, 5-6 minuta.

              WordPress Recipe Plugin by ReciPress