Hladni koktel od gambora (kozica)

Hladni koktel od gambora (kozica)

Cajoon koktel od račića

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Paleta ukusa u dekadentnom predjelu

    Ingredients

    Instructions

    1. U šerpu sa vodom ubaciti pola glavice luka, prethodno kratko ispečene na ringli da potamni. Dodati nagnječeni čen belog luka, šaku lista celera, vezicu peršunovog lista, grančicu ruzmarina i drugo začinsko bilje po ukusu. Kuvati dok ne proključa.
    2. Kad proključa, očišćene repove gambora ubaciti u istu šerpu i kuvati sa povrćem 4 - 5 min dok ne pocrvene. Izvaditi gambore a vodu i povrće prosuti (bili su potrebni samo zbog ukusa).
    3. Umutiti tri kašike kisele pavlake, kašiku majoneza, kašičicu limunovog soka, prstohvat aleve paprike ili čili praha, par kapi tabasco sosa, so i biber. Probati, pa po potrebi korigovati ukus.
    4. U posudu za služenje položiti listove zelene salate, na njih staviti kašiku preliva, na to poslagati repove gambora i sve dobro preliti sa još preliva.
    5. Služiti u koktel činijama ili činijama za kompot, uz tost ili hleb zapečen u rerni. Ukrasiti po želji – npr. trakama zelene salate i trouglom limuna.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Moj heroj

    U porodici Upravnika Lučke kapetanije u Segedinu i vlasnika nekoliko uglednih trgovačkih radnji Adolfa Weiss-a rodilo se 20. februara 1910. godine prvo dete, ćerka. Dali su joj ime Livia.

    Već od malih nogu i sve više kako je rasla, Livia je pokazivala veće interesovanje za umetnost nego za uobičajene ženske zanimacije.  I više je volela da se druži sa svojim bratom od strica Stefanom i njegovim drugarima nego sa devojčicama.

    Livia je takođe, pokazalo se, bila vrlo tvrdoglava. Iako je, kako i dolikuje bogatoj jevrejskoj kući, imala svoju guvernantu, bedinerku i nekoliko služavki, odlučno je razdvajala ono što je interesuje od ostalih dosadnih i zamornih stvari. Časove veza i lepog ponašanja jedva je podnosila, a pouke iz vođenja domaćinstva uopšte nije trpela. Odbijala je da uzme varjaču u ruke i namerno nervirala Gabiku, debeljuškastu kuvaricu; aranžiranje banketnog stola savladala je samo zbog smisla za estetiku, a vežbe raspoređivanja gostiju za stolom namerno je uvek radila naopako, dovodeći na ivicu strpljenja starog g-dina Eugena, svog učitelja bon–tona. Ali je zato obožavala jezike, muziku i slikarstvo. Već sa 14 godina govorila je tečno nemački, francuski, latinski, italijanski i jidiš (uz maternji mađarski). Uprkos protivljenju svoje majke, nemačke Jevrejke rođene Schwartz „da ne uči taj varvarski jezik“, Livia je sa apetitom savladala i engleski, godinu dana kasnije.

    Sa 16 godina je saopštila roditeljima da je odlučila čime će se baviti u životu.  „Želim da budem slikar“ objavila je odlučnošću pubertetlije kojoj je teško parirati.

    Roditelji su smatrali da je to suviše neprimeren, čak radikalan izbor za devojku, i sasvim nedostojno za buduću damu iz viših slojeva društva.

    To rade oni koji nemaju šta drugo“ glasio je odgovor roditelja. „Ti se moraš udati za nekog iz svog staleža, živeti udobnim životom i biti uzorna supruga i majka“.

     Sa 17 godina Livia je upisala Akademiju umetnosti u Budimpešti, odsek slikarstvo. Bio je to njen prvi veliki sukob s roditeljima, iz kojeg je ipak izašla kao pobednik. Imala je i tihu podršku brata Stefana, koji je dve godine ranije upisao Muzičku akademiju, Odsek solo pevanje. Kako je Stefan sa svojima živeo u Budimpešti, dogovoreno je da Livia bude smeštena kod strine i strica, koji će je držati na oku.

    Sa 20 godina, već bliže kraju nego početku studija, Livia je upoznala Stefanovog druga, naočitog studenta pravnog fakulteta u Pragu, po imenu Antal Stari. Livia je bila pre punačka nego zgodna, prilično niska, ali puna duha i besprekornog vaspitanja. Antal je bio grmalj od dva metra, rvač sa vratom bivola i tapaciranim šakama, sin siromašnog seljaka, prvi školovani pripadnik svoje familije. Strasna i neraskidiva ljubav buknula je kao šumski požar.

    Antal je učinio posetu Stefanovom ocu da bi se predstavio i zamolio da bude prihvaćen kao Livijin zvanični pratilac. Dok je strina dostojanstveno srkala čaj poslužen iz paradnog Herendi porcelana, ispitivački ga je posmatrala. Osrednji kvalitet njegove očigledno prečesto korišćene odeće i pendžetirana obuća govorili su joj  dovoljno. Stric je iskoistio razgovor da sazna sve o poreklu i statusu porodice Stari, i o tome žurno podneo izveštaj svom bratu Adolfu.

    Ne dolazi u obzir, mlada damo“ – govorio joj je otac tonom koji nije trpeo čak ni dalji razgovor. „On je sin običnog nadničara, nemaju ništa. A kako izgleda, neće ni imati. Već sam ti ugovorio dobar brak“.

    Dobar brak značio je bogato unovčenu udaju. Mladoženja je bio poznat kao …“pomalo usporen, ali dobrodušan…“ – što je značilo u prevodu da je lenj, beskoristan, nemaštovit i ko zna šta još (imajući u vidu ono „usporen“). Sve te osobine bile su pripisivane i znalački opravdane njegovom razmaženošću i bogatstvom kojim je njegov otac, poznati bankar raspolagao.

    Ne mogu da živim u zlatnom kavezu“ – požalila se Livija Stefanu, koji joj je bio jedina veza sa spoljnim svetom. Otac ju je stavio u kućni pritvor i da nije bilo Stefana, ne bi imala nikakav kontakt sa Antalom. Skovali su plan: Stefan će da ispriča sve Antalu i da ispita njegove dalje namere.

    Antal je pažljivo saslušao Stefana, a onda ga zamolio da Liviji prokrijumčari ceduljicu sa kratkom porukom: „Nemam ništa da ti ponudim osim sebe. Sad sam niko i ništa, ali ću postati neko. Ne želim nikog osim tebe. Ne mogu da ti obećam ništa osim neizvesnosti i ljubavi. Ali zajedno moramo uspeti. Ako želiš da se udaš za mene, pobeći ćemo preko Tise, kod mojih. Čekaću te u utorak, sredu, četvrtak i petak, svako veče od mraka do zore na dolmi niže Kapetanije, prema skeli, sa dva konja.“

    Kao da je nešto slutio, otac joj je zabranio dalje Stefanove posete. Uz to, zapretio je da će je lišiti porodičnog nasledstva i odreći je se ako ga ne posluša. Krajnjim naporom, zahvaljujući zaljubljenosti kuvarice Gabike u Stefana, poruka je stigla do Livije. Bio je već četvrtak.

    U petak ujutru, Liviji je naglo pozlilo. Porodični lekar, Dr Pfau, nije mogao da utvrdi od čega ima tako razorne bolove u stomaku, znoj i crvenilo. Livia se grčila, bacakala i zapomagala. Konačno, pozvan je specijalista koji je zakazao posetu za sutradan. Do tada, terapija je glasila: mnogo čaja, sna i mirovanja. Čim je pao mrak, Livia se napravila da spava dubokim snom. Kad su svi zaspali, iskrala se preko balkona, do oluka i prve grane obližnje trešnje. Trčala je sve dok nije ugledala svoju ljubav.

    Antal je strpljivo čekao, sa dva osedlana konja. Nikad joj nije otkrio kako je došo do njih i da li se zadužio. Jahali su pod okriljem noći nasipom uz Tisu, sve dok nisu našli skeledžiju koji je bio voljan da ih prebaci na drugu obalu. U drugu državu. Kraljevinu nekakvih Srba i još nekih raznih naroda, u varoš ne tako daleku, po imenu Bečej.

    Antal joj je pričao o toj državi i o svom rodnom Bečeju. „Tamo žive razni narodi i svako govori svojim jezikom i ima svoju Crkvu, ali se svi dobro razumemo i lepo slažemo. Svi razumeju mađarski, uklopićeš se lako“. Slušala ga je širom otvorenih očiju, čistog srca punog ljubavi.

    Porodica Stari naselila se u Vojvodini stotinak i kusur godina ranije, tri generacije pre Antala. Pradeda, poreklom Čeh (prezime se originalno izgovara Štarij) oženio je Nemicu iz porodice Grunner. Malo zemlje i mnogo mukotrpnog rada, nešto živine i po koje grlo stoke…i tako generacijama. Ali se Antalov otac zavetovao da njegov sin neće morati da živi teškim životom paora i počeo je da štedi. To je, naravno, još više povećavalo ionako sveprisutnu oskudicu, ali je familija bila jednodušna da se vredi žrtvovati. Tako je Antal otišao u Prag, na cenjeni Pravni fakultet, da izuči za advokata.

    Vidi se da je iz dobre kuće“ – bio je prvi komentar svekrve kad je ugledala Liviu. „Ako ste ovako došli, znači da nema ni miraz. Verovatno ni nasledstvo, a već vidim da ne ume ništa da radi. Još jedna gladna usta, ali beskorisna“.

    Narednih nekoliko godina za Liviu su bile pakao. Namirivala je stoku i živinu, čistila štalu i kokošinjac, radila po bašti. Nije želela da protivreči svekrvi. Od Antala je sakrivala svoju muku puštajući ga da neometano gradi karijeru. Svekrva je opet, sa svoje strane činila sve kako bi je naterala da ode. Prezirala je njeno vaspitanje i finoću, nežne šake, vickaste dvosmislene komentare, upornost…Livia je stoički izdržavala prezir i poniženja. Radila je sve poslove, jedino nikad nije naučila da kuva. Mrzela je kuvanje iz dna duše i nikada mu se nije posvetila. Sve što bi skuvala bilo je toliko bezukusno i promašeno, da ju je svekrva oslobodila tog dela obaveze. Ali, čak i kad je zatrudnela, morala je da radi nesmanjenom žestinom.

    Sve dok Antal to nije otkrio.

    Istog dana napustili su roditeljsku kuću i iznajmili poslednju kuću u selu, na kraju glavnog šora. Do tada je Antal taman obavio obaveznu praksu kod advokata u Bečkereku (kasnije nazvanom Zrenjanin), gradu gde se nalazio i najbliži sud. Odlučio se za riskantan potez: da otvori prvu advokatsku kancelariju koju je Bečej ikada imao. Da meštani ne moraju u Bečkerek svaki put kad trguju ili imaju neku muku. Livia mu je pomagala u kancelariji. Onako ljubazna i učena postigla je da žene dolaze kod nje po životne savete i kad im ne treba advokat, ali i da šalju svoje muževe kod advokata. U roku od nekoliko godina gotovo da nije bilo Bečejca koji nije bio klijent advokata Antala Starog. Posao je cvetao, a blagostanje je odavno zakucalo na vrata. Livia je u slobodno vreme slikala na tavanu njihove ogromne kuće „na lakat“ i odgajala ćerku Liviu-Evu i sina Antona. I dalje nije kuvala, zaposlila je kuvaricu.

    A onda je izbio II svetski rat.

    U Bečeju je stvarnu vlast i celokupnu upravu držala nemačka okupaciona komanda, ali su mađarski žandarmi i domaći kolaboracionisti bili neposredna ulićna sila. Vrlo revnosno su sprovodili povremeni teror, kao opomenu svima. Antal se mudro držao po strani. Livia je, kao čistokrvna Jevrejka odmah zadužila veliku žutu šestougaonu zvezdu koju je morala javno da nosi čim izađe iz kuće – vidljiv znak žigosanja pripadnika niže rase. Antalu je rečeno da je za sada neće deportovati u logor pošto je on polu Nemac poreklom, (uz to je i potreban upravnoj vlasti kao ispomoć u pravnim poslovima), ali da za Jevreje nema garancije. Livia je prve dve ratne godine provela u dobrovoljnom kućnom pritvoru, držeći zavežljaj sa najosnovnijim stvarima pod krevetom, za slučaj da dođu po nju. Trzala se svake noći slušajući rezak odjek vojničkih čizama dok je partola prolazila ulicom. I svaki put se pomolila da ne zakucaju na njena vrata.

    Jedne noći su ipak zakucali. I odveli je bez objašnjenja, u nepoznatom pravcu.

    Antal je izludeo od brige i bola. Deca su imala 5 i 6 godina, a život mu je odneo njegovu ljubav i oslonac, životnog saputnika, drugu polovinu školjke. Nije želeo da se pomiri s tim. Nije nju odneo život nego nacisti, – pomislio je. Ako su je odveli, mora da postoji neko ko zna gde je.

    Decu je odveo u roditeljsku kuću, poverio ih svojoj majci i sakrio na tavanu, bojeći se odmazde jer su upola jevrejske krvi. A onda je krenuo u akciju. Pozamašan imetak koji je stekao ubrzano se topio, ali ga je trošio pažljivo i namenski, kupujući informacije, ne bi li saznao gde je Livia. Uspostavio je kontakt sa činovnikom nižeg ranga iz Komande, koga je ranije kao advokat zadužio. Obećavši veliku sumu novca za pravu informaciju, ubrzo je saznao poražavajuću istinu: Livia se nalazila na najgorem mestu. U logoru na Banjici, u Beogradu. Odande se niko ne vraća, šuškalo se.

    Trebalo mu je cele tri nedelje podmićivanja da ugovori petominutni prijem kod Zapovednika Komande Beograda. Nikada nikome nije ispričao o tom razgovoru, ali epilog je bio poznat: Livia je puštena uz dokumenta o dozvoljenom ograničenom kretanju, a njihovu kuću na lakat, stotinak lanaca zemlje i nepoznatu količinu dukata, umetničkih dela i antiknog nameštaja preuzeo je Zapovednik lično.

    Bili su bezbedni.

    Nova revolucionarna vlast stigla je u Bečej pompezno i preteći. Kolaboracionistima se gubio svaki trag, „buržoaskim elementima“ je oduzimana movina bez pardona, a partizani su ustrojavali novu upravu. Svi Nemci i Mađari su uglavnom streljani, proterani, ili su već ranije pobegli pred oslobodiocima. Antal je bio izuzetak: ispostavilo se da je sve vreme tajno pomagao lokalni pokret otpora, a i ovoj vlasti je trebalo njegovo znanje, pa ga opet niko nije dirao.

    Život se vraćao u normalu. Kada je upostavljeno funkcionisanje pravosudnog sistema, revolucionarna vlast „radnika, seljaka i poštene inteligencije“ dozvolila je Antalu da ponovo otvori privatnu advokatsku praksu. Livia mu je opet pomagala kao sekretarica, a u slobodno vreme bavila se šnajderajem (bila je jedna od retkih koja je imala mašinu, i to Singericu. Za nekoliko godina Antal je ponovo stekao zavidan imetak. Ponovo je stekao veliku kuću, zemlju, nameštaj, konje… Ugled nikada nije ni izgubio.

    A onda su ga jednog jutra pozvali u oblasni Komitet na razgovor. Tamo su mu svečano saopštili da mu je pripala ogromna čast. U Novom Sadu se organizuje novi administrativni i pravosudni centar za Vojvodinu, uz reorganizaciju sudstva. Njegovo iskustvo je tamo neophodno. Ima nedelju dana da se spremi i preseli u Novi Sad. Dobio je na korišćenje stan na samom kraju grada, zvanom Liman, gde su se upravo gradile prve fakultetske zgrade današnjeg Univerzitetskog kampusa.

    Antal Stari preminuo je 1966. godine, kao sudija Vrhovnog suda Vojvodine.

    Livia je ostala sama. Deca su već bila odrasla i krenula svojim putevima. A njen oslonac, zaštitnik i životni saputnik nestao je u trenu pokošen opakom bolešću. Livia je dobila porodičnu penziju iza Antala, koja je usled ubrzane inflacije vredela sve manje. Sva njena znanja – jezici, slikarstvo, bon-ton su bili beskorisni. Singericu je morala da proda, kao i većinu antikviteta. Ubrzo je prodala i Antalovu biblioteku, numizmatičku i filatelističku zbirku. Život je postajao sve teži.

    Pred smrt, ostavila je nekoliko stvari sa željom da pripadnu meni. Deo pohabane ceduljice sa razlivenim zelenim mastilom, – Antalovu tajnu poruku od koje se nikad nije razdvajala; Pelikanovo naliv-pero koje je Antal dobio od oca na poklon kada je diplomirao; knjigu recepata mađarske i internacionalne kuhinje, pisanu rukom kuvarice Gabike iz roditeljske kuće, koju joj je Gabika dala u miraz veče uoči bekstva sa Antalom.

    Čuvam i danas te predmete kao ličnu dragocenost i uspomenu na moju omiljenu osobu, mog heroja, moju baku Liviu. A Gabikin kuvar je neiscrpan izvor gastronomskih delicija, dokument vremena i dokaz njenog ogromnog kulinarskog talenta.

     

    Rolat od slanih palačinki

    Slani rolat od palačinki

    slani rolat 2

    By Dubi Published: avgust 27, 2012

      Bezbroj varijanti, svaka je odlična

      Ingredients

      Instructions

      1. Ispeći dve palačinke, ali u masu za palačinske dodati malo više soli i kašiku vlašca i seckanog peršunovog lista, promešatii i tako ispeći palačinke.
      2. Jednu palačinku raširiti na veći komad alu folije pa premazati namazom: 3 kašike milerama, kašika majoneza, kašičica seckane mirođije ili majčine dušice (timijan). Prstohvat soli i bibera.
      3. Na namaz položiti tanko sečene kolutove svežeg krastavca ili rotkvice. Preko toga staviti prašku šunku, pečenicu ili listove dimlkjenog lososa.
      4. Na sve to položiti drugu palačinku. Premazati namazom, pokriti je listovima zelene salate I preko toga listićima žutog sira po izboru (može se I narendati).
      5. Palačinke zarolati u oblik rolata, stegnuti ih alu folijom da zadrže oblik I odložiti u frižider na 15 minuta. Izvaditi, seći popreko kao rolat.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Pivopija

      „Looking For The Summer“, pevao je Chris Rea prvi bis sa bine pravo ispred mene. Žmurio sam potpuno predat trenutku, svestan da se koncert uskoro završava.

      „Koliko li je hektolitara viskija prošlo kroz to grlo?“ – čuo sam pitanje. Nesvesna da smo je čuli, mršava plavušica u „Easy Riders“ jakni derala se na uho svoje drugarice.

      „Koliko god, s ovakvim glasom svaka bi mu dala“ glasio je odgovor krupne sisate crnke takođe u crnoj kožnoj jakni s nitnama.

      Pogledao sam u vrh svojih „Manual“ kaubojki, samo da proverim imaju li još svojih 5-6 cm pete. Raskošni dekolte razjapio se u ravni mog pogleda. Ne samo da je bila višlja i krupnija od mene već i od mog kuma Miše, koji je stajao između nas i sa svojih 190 cm nije je zaklonio.

      „Ma ne, on samo proguta šmirgl papir pre koncerta, inače bi pevao u horu bečkih dečaka“ čuo sam Mišu kako joj samouvereno objašnjava otkuda taj jedinstveni,  raspuknuti sexy glas. Miša Čipe – prijatelj kojem sam i kum, DJ u vanvremenskoj kultnoj diskoteci „Točak“, muzički urednik na radiju, veliki poznavalac istorije rock’n’roll-a, duhoviti šarmer. Njen grohot se stopio sa aplauzom dok je zabacivala dugačku kosu. Miša mi uze tek otvorenu limenku Amstela iz ruke kao da je to najprirodnija stvar na svetu i pruži joj. Za trenutak mi se učinilo da mu je podarila pogled zahvalnosti ali već narednog trena praznila je limenku naiskap….

      Kakva žena” -  reče on misao koju sam upravo pomislio. Rea je završio drugi bis (extended verzija  “On The Beach”) i svi smo znali da je to kraj.

      Ima li mesta na motoru do kuće?” – Miša nije gubio vreme. Ako sad odu nikad ih više nećemo sresti.

      Ustvari, nama bi dobro došao prevoz do kuće” glasio je odgovor.

      Konačno će i mene primetiti” pomislio sam jer smo došli mojim kolima. Ali, kao da i dalje nisam postojao. Plavuša se neprimetno izgubila u gomili koja se tiskala ka izlazima, a Pivopija je već držala Mišu pod ruku i nešto mu govorila na uho.

      Zvrjanje u džepu mojih iskrpljenih farki (“Li sa dva ee”) najavilo je SMS. Miša me diskretno obaveštava da bi proveo vreme do sutra sa Pivopijom pa pita “šta ćemo”. Predložio sam da je vodi kući u Novi Sad. Kako trenutno uživa blagodeti momačkog života i ima svoj stan, svakako bi tako imao kompletan ugođaj.

      Očekujući njegov odgovor, nisam odmah registrovao da me je primetila (konačno). Umesto SMS, Pivopija mi se unela u lice i dubokim glasom rekla: “Možemo kod mene u Zemun pod uslovom da ti odeš po večeru”.

      E sad, nije meni bilo teško da idem po pizzu ili burek. Ali ponos je proradio.

      Za troje ili četvoro?” pitao sam.

      Za dvoje” rekla je netrepnuvši.

      Miša me pogleda molećivo iza njenih leđa. Izeš ga, kad pomažeš drugu u nevolji ne možeš cepidlačiti. Bilo mi je jasno da sam suvišan.

      - “OK, ali onda ću barem da vam spremim pravo jelo”, – bio je način da bar malo sačuvam svoj ponos.

      Predlog je usvojen. Dok sam vozio od  “Arene” ka Zemunu listao sam recepte u glavi.

      Šta imaš kod kuće?” pitao sam.

      Kera, mačku, muziku i TV ” – rekla je ozbiljno. Onda se nasmejala opet onim grohotom i rekla “Bleso, zezam te samo. Hleba, putera i krušku. Možda još poneki ostatak„.

      Dovoljno za Majstora” bio je moj odgovor. Mislim da me niko nije ozbiljno shvatio. Stao sam kod prve piljare i kupio pakovanje šampinjona, kesicu parmezana i origana. Za divno čudo, imali su i bebi paradajza, pa mi se rodila dobra ideja. Uzeo sam pakovanje i daodao kesicu bosiljka. Biće dovoljno.

      Ispostavilo se da Pivopija ima vrlo uredan stančić, lepo opremljen i snabdeven odličnim izborom muzike. Pijuckali smo pivo i pretresali utiske sa koncerta.

      Nisu ni primetili da sam usput zgotovio večeru, dok nisam izneo tepsiju, tanjire i činiju pride

      Šampinjoni punjeni začinskim puterom i parmezanom mirisali su kao poljsko cveće posle letnjeg pljuska. Pufnasti i sočni, videlo se iz aviona. Pored njih, na tanjiru još topao sir klizio je preko kruške na sendviču. A bebi paradajz, onako mali i crven kao trešnje, punjen zelenim, kao trava mirisnim začinskim sososm…Pivopija je zurila u tepsiju, pa u mene, opet u tepsiju, pa u mene. Sasvim dovoljna satisfakcija mom povređenom egu.

      Moj kum, da te upoznam” rekao je Miša.

      Nikada mi nije ispričao kako se proveo, samo je rekao da su kruške i sir ubitačna kombinacija. Ali ga ponekad uhvatim da sprema punjene pečurke.

       

       

      St. Moritz sendvič

      St. Moriz sendvič

      sendvič sa kruškom i gaudom

      By Dubi Published: avgust 20, 2012

        Omiljena hrana na čuvenom skijalištu

        Ingredients

        Instructions

        1. Za jednu osobu: Kruške preseći uzdužno na pola i očistiti. Narezati tanko 2 kriške crnog hleba. Umešati premaz od senfa i majoneza. Zagrejati rernu na 140-150 stepeni.
        2. Na hleb namazati premaz. Na svaku krišku hleba položiti polovinu kruške. Začiniti kruške sa malo bibera.
        3. Preko kruške položiti šnitu sira. Peći u rerni oko 5 minuta, dok sir ne počne da se topi.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress