Moon Over Bourbon Street

Lagano drmusanje vraćalo me je na planetu Zemlju iz dremeža koji je taman prelazio u san. Ujednačeno, ritmičko ljuljuškanje Luisovog Kadilaka samo me je još brže uspavljivalo. Luis nikada nije žurio, imao je teoriju da je sporije zanimljivije – jer stigneš sve da osmotriš. Kao i obično, bio je u pravu.

Blizu smo” – reče tresući mi rame.  Kroz poluzatvorene kapke nazirao sam veliku tablu za izlaz desno – Baton Rouge i Lafayette, New Orleans pravo. Put kao lenjirom povučen, od preko 630 km, za nas se završavao u gradu jazz-a i karnevala.

Canal Street. glavna saobraćajna arterija vodila nas je ravno u centar, tačnije u splet ulica načičkanih restoranima, bistroima i suvenir radnjicama. Ne znam da li je Sting ikada razmišljao o turističkim efektima legendarne pesme “Moon Over Bourbon Street”, ali za mene je to bila prva asocijacija na Nju Orleans. U samom srcu turističke tzv. „francuske“ četvrti, to je ulica koja nudi sve najbolje što Luizijana može da ponudi. Kulturološke mešavine, stvorene kroz vekove ropstva i ratova ujedinile su se u jedinstvenu atmosferu kojom je odisao ovaj grad. Starosedoci – indijanci iz močvarnih područja izmešali su se sa starosedeocima belcima, takođe lovcima i ribolovcima iz močvara koji sebe nazivaju Kejdžunima (Cajoon). Plantažeri i robovlasnici, francuskog ili španskog porekla izmešali su se sa robovima, mahom iz zapadne Afrike… Rezultat je neponovljivo šarenilo boja, mirisa, ukusa i muzike.

Stigli smo da se osvežimo i presvučemo, jer je plan za uveče obećavao. Luis je trebalo da se sretne sa koleginicom sa Akademije na kojoj su zajedno studirali. Približno istih godina, nisu se videli gotovo tridesetak. Još u dolasku je počeo da priča o njoj, a sad već nisam mogao da ga zaustavim.

Bila je najlepše stvorenje koje sam poznavao, nedodirljiva i neuhvatljiva. Poigravala se s momcima kao sa svojim kućnim ljubimcima, a ja sam bio jedan od mnogih koji su šenili. Videćeš, pred njom su muškarci nemoćni.”

Onda bi bilo fer da je ostarila i zbabila se” – rekoh brzo, želeći da ga ohrabrim.

Što, zar ti ja delujem kao deda”? Uppppssss… Zaboravio sam da su generacija. Njegov odgovor naterao me je da ga pažljivije osmotrim. Navikao na opuštenu neurednost tokom putovanja, nisam ni primetio kako se Luis skockao: bele široke mornarske pantalone, elegantna bela lanena košulja i bele Gucci mokasine. Onako prosede brade i sede kose do ramena, preplanuo od vožnje u kabrioletu, delovao je prilično impozantno. Pušeći ogroman tompus, parkirao je na odredište.

Restoran Galataire’s nalazi se na adresi 209 Bourbon Street, a osnovan je pre vise od sto godina. Četvrta generacija vlasnika neguje tradiciju kreolske kuhinje – što znači meso, riba i morski plodovi uz obilje povrća i voća, uglavnom sve pikantno začinjeno.

Ni jedna sila ne priziva uspomene kao miris i ukus. Osim možda muzike“ – rekao mi je radosno. Velike tamne oči iskrile su kao prskalice na božićnoj jelki. „Znaš, jelovnik koji je osmislio osnivač nije se promenio 104 godine, i vrlo su ponosni na to“. Dokusurio me je ovim podatkom. Kasnije sam bio u prilici da tu informaciju proverim i pokazala se kao tačna. Neki recepti su samo prilagođeni savremenom načinu pripreme, ali su uglavnom isti kao nekada. Zašto menjati nešto što tako dobro uspeva, zar ne?

A onda sam ugledao razlog Luisovog uzbuđenja.

Madamme Latisha St. Jaquex izgledala je kao milion dolara. Toliko je i imala, samo puta desetak, ubrzo sam saznao. Kreolka prema kojoj Bog nije škrtario. Još uvek lepih i zategnutih crta lica, otmenog držanja, gracioznih pokreta. Udovica milionera, uživala je u životu punim plućima. Izgledala je kao kraljica, dominantna za okruglim stolom sa dve prazne stolice levo i desno od nje. Bila su to naša mesta.

Od prvog trenutka pokazala je za nas svoje interesovanje. Prema meni više kurtoazno, – po koja ljubazna reč ili pitanje na koje je ustvari nije zanimao odgovor. Ali je zato s Luisom koketirala bez imalo ustezanja. I taman kad bi moj prijatelj pokušao da ukrade njenu pažnju samo za sebe, ona bi mu se izmigoljila a svoje osmehe prosipala svima okolo.

Utom mi je zazvrjao telefon u džepu. Poruka od Luisa, kratka i jasna: „Opet me je odbila“. Dok se Madamme Latisha naginjala preko stola pokazujući svoj raskošni dekolte sagovorniku preko puta, uhvatio sam Luisov očajan pogled. Odmahivao je glavom kao sportista kad promaši zicer. Nisam stigao ni da mu namignem ili ga nekim gestom ohrabrim. Da mu odgovorim SMS porukom bilo je stvarno besmisleno. Bio je prepušten sebi, bio je svestan toga, samopouzdanje ga je ubrzano napuštalo i hvatala ga je panika.

Posmatrajući ga, postalo mi je jasno da mu je ovo veče posebno važno. Na brzinu sam rekonstruisao naš put i njegovo ponašanje. I upravo shvatio da je za Luisa ovo veče trebalo da bude kruna našeg putovanja. Zbog Latiše je odbio moju ideju da krenemo čuvenim putem Rout 66, i tako jako insistirao na Nju Orlenasu. Bio je prosto zaljubljen u nju, sad mi je bilo jasno. Ili u uspomenu na nju i svoju mladost, – svejedno. A za to, na žalost, nema protivotrova.

Predjelo je stiglo na sto. Pošto su mi škampi i njihova mlađa braća gambori omiljena hrana, nisam imao dilemu. Cajoon coctail od repova tih račića bio je logičan izbor, a nakon toga škampi na kreolski način – ukusno i ljuto. Luis je poručio stekove u sosu od burbona  uz koje se služe mafini od krompira  kao musakica, i u posebnoj činiji prilog od praziluka i paprike u kremu od sira. Za desert mi je preporučeno da probam „Đavolje palačinke“ (modifikovan čuveni francuski „crep susset“) sa svežim seckanim voćem i flambirane u likeru. Luis je izabrao palačinke sa trešnjama, a ja sa kajsijama. Veče je ipak obećavalo, pomislio sam već ozbiljno gladan.

Zauzet obaranjem sopstvenog rekorda u brzinskom gutanju gambora, nisam ni primetio kad su se svetla diskretno prigušila. Jedan jak reflektorski snop osvetlio je čovečuljka u smokingu sa mikrofonom u rukama.

Večeras nam je posebna čast da ugostimo starog prijatelja, čoveka koji pronosi lepotu italijanske opere širom sveta, a nas sve koji smo privilegovani da smo mu prijatelji, čini ponosnim što je naš. Ovo veče je omogućila naša draga gospođa Latiša sa željom da Ti, dragi Luise, svi zajedno čestitamo rođendan!“.

Stari lisac Luis, kojem klanjanje pred publikom nije bilo ni malo strano, lagano je ustao i sa dozom skromnosti taman pristojnom za tu priliku, teatralno se poklonio. Onda se okrenuo ka Latiši i zahvalio se gestom posebnog naklona, poslavši joj poljubac sa dlana. Nikad nisam uspeo da saznam je li znao za proslavu, ali sam imao utisak da je svesno zanemario svoj rođendan, dajući prioritet susretu s Latišom.

Čovečuljak je nastavljao da priča: „A sada bih zamolio našeg drugog cenjenog gosta, gospodina iz daleke Evrope i Luisovog saputnika, da nam kaže par reči o Luisu“.

Ne da nisam ukapirao da je mislio na mene, već mi nije bilo ni na kraj pameti.

Reflektor me je osvetlio taman dok sam utovarivao poslednji zalogaj. Deo repića poslednjeg gambora garniran reckavom zelenom salatom izdajnički mi je visio iz punih usta. A svi su zurili u mene.

Moram priznati da mi je oduvek bio grozan običaj da se javno kaže par prigodnih reči o mladencima, pokojniku, slavljeniku…kome god. Obično su to izveštačene reči, licemerne fraze. Nije mi blizak takav način obraćanja.

Ovo je zadatak koji neću umeti da obavim uspešno, pomislio sam. Zar nisu mogli da nađu nikog drugog? Ili niko nije želeo da ga se prihvati? Pa naravno, nije to lako. Da „kažem par reči o svom prijatelju – saputniku“? Kakvo vrhunsko sranje!

Dok sam snagom vazdušnog topa usisavao poslednji zalogaj, prebirao sam u glavi opcije: zahvaliti se i odbiti bilo bi nepristojno; ispričati neki hvalospev bilo bi krajnje bez veze i licemerno, iako se izgleda baš to i očekuje. Osim toga, ne znam čoveka tako dobro… jedino mi je bilo jasno da nemam kud.

Kroz glavu mi sevne rečenica iz stripa o Hogaru Strašnom, gde on držeći kriglu piva u ruci sa dobroćudnom averzijom posmatra svog sinčića koji čita knjigu i kaže mu „Sine, knjige su u redu, – valjda, ali upamti staru izreku: neznanje je majka svih avantura!“

Pa dobro, rekoh sam sebi, Ima li boljeg načina da se ispoljiš od skoka u nepoznato?

 „Moj prijatelj Luis je pravi poznavalac života, ali dobar zalogaj za njega je svakako jedna od onih malih stvari koje čine sreću u životu. Zbog toga nismo mogli biti na boljem mestu u ovakvoj prilici“ – naklonio sam se lagano ali teatralno, kopirajući Luisa, vlasniku restorana. Dramska pauza od dva sekunda taman je bila dovoljna da mi podare kurtoazni aplauz. Provereni način da probijem led, – pohvala domaćinu. Latiša je nezainteresovano proveravala svoje predugačke, nalik kandžama zakrivljene, koralno crvene nokte.

Nastavio sam: „U nekim Njujorškim gastronomskim krugovima, Luis je ušao u legendu izjavom: Za mene je izbalansirana ishrana kad držim po kolač u svakoj ruci“.

Dramska pauza nije bila potrebna. Svi su se smejali od srca. Luis me je zahvalno pogledao a Latiša je podigla jednu obrvu.

Ohrabren, nastavio sam. „Čovek koji je nagovorio četiri različite žene da se za njega udaju a onda ih uspešno nagovorio da ga prijateljski ostave, svakako je redak i dragocen izvor životnih iskustava“.

Svi su iščekivali nastavak. Latiša je podigla obe obrve.

Svoju prvu suprugu upoznao je kao student, bila je prodavačica u butiku. Na njeno rutinsko pitanje „Šta biste želeli“ odgovorio je: „Toliko ste lepi da je Vaše pitanje zaista smešno.“ Zamislite to! Prihvatila je njegovo spontano udvaranje, a dva meseca kasnije su se venčali. Sam brak nije trajao mnogo duže, a iz cele te priča meni se urezala u pamćenje Luisova rečenica: Postoje dve glavne teorije o nadmudrivanju s ženama. Ni jedna ne valja“.

 Opet su se svi smejali, a Latiša je napućila svoje velike crvene usne.

Da je u ovako cinična vremena moguće verovati u ljubav na prvi pogled, Luis je dokazao uskočivši odmah u drugi brak. Samo jednom sam ga pitao o tome, i dobio  najkraći ali najslikovitiji mogući odgovor: Seks je kao vazduh, – nije preterano važan, osim ako ga nemaš! I zapamti, – uvek treba ženiti samo lepe žene, inače nema nikakve šanse da ih se rešiš“.

 Luis je pokrio lice rukama. Publika se smejala grohotom i alpaudirala. Latiša je prestala da se igra sa svojim kandžama.

„Nekoliko narednih Luisovih ljubavnih veza znam samo po čuvenju, ali ih je Luis jezgrovito opisao rečenicom: Muškarac je sretan s bilo kojom ženom, dok je ne zavoli“. Verovatno to i objašnjava dužinu trajanja njegovih veza“ – dodao sam komentar.

 Opet smeh. Sad su već svi prestali da jedu i čekali rasplet. Latiša je sad direktno gledala u mene. Kao da se nije usuđivala da pogleda Luisa.

 „Uprkos nagovaranju poznanika da ne žuri, upustio se iznenada u treći brak, sa apstraktnom umetnicom koja je uglavnom ćutala i odavala utisak kao da je večito zbog nečeg ljuta. Iako je sam Luis mnogo ranije definisano pravilo koje glasi „Ne treba ženu prekidati dok ćuti“, (jednodušan smeh muškog dela publike), protek vremena je učinio svoje – ćutanje je postalo konstanta. Luisov komentar je bio:  Ona je bila kineski zid na koji je okačila tablu sa natpisom Ulaz iz dvorišta! I bilo joj je svejedno šta radim bez nje, sve dok se pri tom ne zabavljam“.

 Posmatrao sam publiku kojoj se obraćam. Većinom sredovečni parovi. Govor tela i gestikulacije govorili su mi da dobro razumeju izrečene citate. Mlađih je bilo nešto manje, ali su se zato svi grohotom smejali, iako oni još nisu stigli do ovih iskustava. Latiša je spustila ruke u krilo i okrenula se ka Luisu, kao da razume kakav je to zid Luis opisao.

 „Konačno, četvrti put se oženio lepoticom toliko mlađom od sebe da je brak izgledao kao prvi susret dva vanzemaljca sa različitih planeta. Ni ogromna volja ni zajedničke teme nisu pomogli da prevaziđu nepremostive razlike. Kad se sve završilo, svoje iskustvo preneo je svojim prijateljima opet jednom rečenicom: Ako ti nedostaje hrabrosti da nešto započneš, onda si već završio“.

 Nastavio sam bez pauze: „I tako, dragi Luis, ti si živi dokaz da je iskustvo predivna stvar – omogućava ti da prepoznaš grešku svaki put kad je napraviš“.

 Namerno sam zaćutao. Trenutak tišine bio je trenutak istine: jesam li izblamirao čoveka ili ga učinio omiljenim? Moj pokušaj da ga predstavim kao duhovitog, dovitljivog, iskusnog i životnim ožiljcima ulepšanog čoveka visio je u vazduhu.

 Luis je nekako umorno ustao sa stolice. Podigao je ruke u znak predaje i obratio mi se glasno, da ga svi čuju: „Nemoj me više hvaliti, molim te“.

 A onda su svi ustali. Prvo vlasnik, a onda svi do poslednjeg – podigli su čaše u čast slavljenika i zapevali „Happy Birthday To You“. Prilazili su stolu, svi su želeli da mu lično čestitaju. Meni su usput stiskali ruku, govoreći rečenice tipa „Odličan govor“…

Latiša je uhvatila Luisa pod ruku i poljubila ga u obraz. Luis je sijao od sreće. Stotinak zvanica je tog trenutka, na tom savršenom mestu, u tom divnom gradu, pred zanosnom Latišom nazdravljalo njemu. Ona ga je gledala pogledom šiparice koja je ugledala i prepoznala svog tinejdžerskog idola. On je stajao uspravljen i gord. Setio se čak i da uvuče stomak. Izgledali su kao par. Čežnja stara 30 godina postala je stvarnost.

Ima nečeg divnog u tome kad zaslužiš večeru, pomislio sam.

Povrće u krem siru

Povrće u krem siru

Švajcarski krem sos sa povrćem 4

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Prilog snažnog ukusa idealan uz bareni ili pečeni krompir

    Ingredients

    Instructions

    1. 3 bela dela praziluka (birati one sa dužom belinom) preseći po pola popreko da se dobije 6 komada. Zagrejati vodu u šerpi da provri. Praziluk blanširati u kipućoj vodi 1-2 mimuta. Odmah prebaciti u posudu s hladnom vodom. Ocediti i odložiti.
    2. U vrelom tiganju rastopiti 2 kašike maslaca i kašičicu ulja, ubaciti 1 čen sitno seckanog belog luka i po 1/4 zelene, žute i crvene babure seckane na štapiće. Pržiti 2-3 minuta na srednje jakoj vatri.
    3. Ubaciti čašu milerama i kuvati još 2 minuta. Oljuštiti 30 g „brie“ sira i ubaciti u tiganj. Dodati so, biber i malo rendanog muskatnog oraščića. Kuvati uz stalno mešanje dok se sir sasvim ne rastopi.
    4. Ubciti praziluk. Posle 1 minut kuvanja ubaciti dosta seckanog peršunovog lista i poslužiti. Peršunov list najlakše je seckati makazama direktno u tiganj.
    5. Umesto „Brie“ sira odličan je i „Camember“. Ukoliko nisu pri ruci, ovi sirevi se mogu zameniti, a da sos bude isto tako ukusan na sledeći način: umesto njih ubaciti u tiganj 20 g feta sira, 2 dl neutralne pavlake i 40g parmezana.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Potato muffins

    Potato muffins

    krompir mafins-2

    By Dubi Published: avgust 28, 2012

      Ukusne musakice od krompira i parmezana

      Ingredients

      Instructions

      1. Narendati krompir na "mandolini" na tanke listiće kao za čips. Ubaciti sav krompir u činiju, dodati soli, bibera, malo suvog začina, sitno seckanog ili mlevenog ruzmarina i malo ulja. Sve dobro izmešati da se listići oblože. Naseći vrlo sitno beli deo praziluka (ili mladog luka).
      2. U profilisanu tepsiju za pečenje "muffin"-a u svako udubljenje gurnuti traku od papira za pečenje tako da iz profilnog udubljenja vire oba kraja papira (lakše će se izvaditi kad bude pečeno).
      3. Složiti 2-3 sloja listića krompira u profil pa sipalti pola kašičice neutralne pavlake za kuvanje, prstohvat ribanog parmezana i seckani praziluk. Ponoviti postupak ređajući slojeve dok se ne stigne do vrha profila.
      4. Poslednji, gornji sloj krompira posuti takođe parmezanom i sa malo slatke ili ljute aleve paprike (po ukusu).
      5. Peći u rerni na 180 stepeni i srednjoj visini rerne 30-tak minuta, dok krompir ne postane reš a u profilima više nema tečne pavlake.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Punjeni paradajz iz rerne

      Punjeni paradajz iz rerne

      Punjeni paradajz

      By Dubi Published: avgust 26, 2012

        Šmekerski prilog br.2

        Ingredients

        Instructions

        1. Paradajz izdubiti tako da ostane jedan sloj unutrašnjeg "mesa". Posoliti unutrašnje zidove i kapnuti kap ulja unutra. Rernu zagrejati na 170-180 stepeni.
        2. Paradajz napuniti ovim redom: kašičica belog kremastog sira, par komadića masline, kašičica pesto sosa, kašičica istog sira i par komadića masline. Posuti sa malo parmezana.
        3. Peći u rerni dok sir ne počne da se topi, 5-6 minuta.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Penne sa sirom i tartufima

        Penne sa sirom i tartufima

        makarone

        By Dubi Published: avgust 23, 2012

          Oštrina parmezana i šumski ukus tartufa

          Ingredients

          Instructions

          1. U jako zagrejani tiganj usuti 4 supene kašike maslinovog ulja. Prodinstati pola glavice seckanog crnog luka i nekoliko sitno naseckanih čenova belog luka.
          2. U lonac sa malo ulja i soli staviti penne da se kuvaju prema uputstvu sa kese. Skuvati da budu "al dente", a ne raskuvane.
          3. Za to vreme, dodati belo vino luku i ostaviti malo da krčka (alkohol će ispariti, a ostaće ukus vina). Dodati 2 kašike neutralne pavlake, so, biber i suvi začin.
          4. Skuvanu pastu ubaciti u sos kasikom za testo, dodajući malo pasta vode. Dobro promešati, dodati parmezan i začinske trave po ukusu.
          5. Napomena: u nedostatku tartufa, odlična zamena su sitno sečeni šampinjoni izdinstani na luku. Nakon dinstanja nastaviti recept sa dodavanjem belog vina i dalje kako sledi.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Kvadratura kruga

          Moja momačka gajba bila je kao teflon za žene. Sve može da se zbari, proključa ili podgreje… ali ništa da se zadrži. Moja ideja spremanja bila je – preći sobu pogledom. Možda i zbog raznoraznih dobrodušnih snajkica koje su se uvek našle pri ruci da mi pomognu i malo pospreme. Ljubav? Bio je to luksuz koji sam smatrao nepotrebnim, čak suvišnim. Otprilike, kao rešavati kvadraturu kruga: em je nemoguće, em je nepotrebno.

          Upisao sam IV godinu prava i uživao u životu. Moje opiranje diplomiranju bilo je u srazmeri sa načinom života koji sam vodio. Još uvek sam davao časove tenisa, ali glavni izvor prihoda mi je bio sasvim drugačiji: vodio sam jutarnji program na radiju. U to vreme Radio Novi Sad bio je izuzetno slušan i popularan zbog plejade visprenih voditelja – disk džokeja, a poplava lokalnih stanica još nije otpočela. Na predavanja nisam odlazio redovno ni u boljim danima, a otkad sam ustajao u četiri ujutru da bih stizao na program u pet, sasvim sam potisnuo takve ambicije. Tako da sam ustalio običaj da iz diskoteke ili sa neke bolje žurke dolazim direktno na program, pa kući na spavanje.

          U to vreme postojala je u Novom Sadu kultna pekarica „Violeta“, u Temerinskoj ulici. Postala je popularna silom prilika – radila je celu noć, a bila je na zgodnom mestu za svratiti usput posle provoda, iz bilo kog pravca. Redovno sam svraćao tamo izgladneo, a pre odlaska u studio. Iz široke ponude neuobičajenih pekarsko -poslastičarskih proizvoda, najčešće sam jeo projice sa slaninom i povrćem i tulumbe.

          Novu prodavačicu nisam primetio odmah, već tek posle nekoliko dana. Iako je bila zgođušna, – mala crnka krupnih tamnih očiju, jakih obrva i rumenih usana, držala se nekako nenametljivo, prilično suzdržano. Snajkica originale, izvorni primerak.

          „Da je pljesneš po guzici, obrazi bi joj se tresli ko pihtije“ bio je komentar mog muzičkog urednika Bore kada sam mu skrenuo pažnju na nju.

          Elem, rešio sam da se poigram s njom.

          „Mali Serojevac ili Donji Pišanovac?“ – uputio sam joj pitanje. Mislim da nije ni shvatila da se obraćam njoj.

          „Mala, jel’ ti crkla Uberlajtnica na Furficni?“ – pitao sam opet.

          „Molim?“ Krupne oči su me gledale blago telećim pogledom.

          „Ne znaš gde ti je Uberlajtnica na Furficni? Odmah iznad Perpekulatora, to su osnovi anatomije. Pitam da ti maca nije pojela jezik, ne odgovaraš na pitanje“.

          „A kako glasi pitanje“ – posmatrala me je sumnjičavo.

          „Rekoh, Mali Serojevac ili Donji Pišanovac“? Usta su joj bila otvorena ali nema. „Pitam odakle si, iz kog sela“.

          „Iz Makedonije. oko Prespanskog jezera“.

          „A, pa to onda sve objašnjava“ – reče Bora.

          Sutradan sam rešio da je ponovo posetim. Izbegavala je da me pogleda ali pošto je radila sama, morala je da me posluži. Taman sam zaustio da joj uputim novi bezobrazluk, ali me je preduhitrila pitanjem.

          „A čime se ti baviš? Anatomijom?“

          „O da, povremeno, isključivo ženskom. Ali uglavnom rešavam kvadraturu kruga“.

          „Krug nije ništa drugo nego okrugli kvadrat“ – rekla je bezazleno.

          A ja sam ostao u šoku. Zamrznut u kadru. Da li je ona svesna kakvu je upravo filozofsku misao izrekla? Je li to nagoveštaj prefinjenog duha ili samo slučajni error? Moja radoznalost bila je izazvana do neizdrživog.

          „Molim te objasni mi to“ – ton mi se promenio, a verovatno i držanje. Na sreću, bio sam jedina mušterija pa smo mogli da razgovaramo.

          „Nerešive stvari postaju lako rešive ako se posmatraju na drugi način“. Bogami, objasnila je, i to odlično.

          „Ali ja sam sasvim otvorenog uma, posmatram stvari vrlo široko“ – izgleda da sam nesvesno poželeo da joj se dopadnem.

          „Ako ti je previše otvoren um – ispašće ti mozak“. Nasmešila mi se, prvi put. „Sad idi, moram da radim a jako sam umorna“.

          Ne znam ni sam kako sam izgurao program do 8. Gotovo da nisam ni pričao u etar, sve se svelo na muziku, jer nisam mogao da odagnam misli od nje. Čim sam stigao kući, zapisao sam u notes svaku njenu misao, sa idejom da ih analiziram i pariram. Urbani dvadesetčetvorogodišnjak, snabdeven iskustvom sa asfalta nije smeo da izgubi ovaj duel.

          Jedva sam dočekao sutrašnji susret.

          „Reci mi, jesi li stigla nekog ovde da zavoliš“? Moja radoznalost je postala direktna.

          „Ne, volim nekog tamo daleko, kod kuće. Ali ti ne voliš nikog, u to sam sigurna“.

          „A po čemu to zaključuješ, ako smem da znam?“ – mogla je sve da mi kaže ali to ne.

          „Pa vidi: pametan si, ali si umišljen i ohol. Možda imaš u sebi strasti ali nemaš emociju. A Inteligancija u ljubavi te čini samo nemoralnim“.

          „Ha – ha, jesi li to negde pročitala“? Ali nije mi bilo do smeha. Okrenuo sam se i izašao. Kao da me je polila hladnom vodom. Nisam čak ni primetio dok mi je nogavicu neki kerić obilato zalio dok sam stajao zamišljen na semaforu.

          Sutradan sam sačekao da iz pekare izađe mušterija. Naoružan velikim osmehom, buketom cveća i bombonjerom ušao sam rešen da je pitam da izađemo zajedno.

          Primila je poklon uz osmeh: „Znaš, diplomatija u ljubavi čini te licemernim“.

          Samo sam se okrenuo i otišao. I dalje sam zapisivao njene rečenice. Svaki put dok sam razgovarao s njom, preplavio bi me nekakav osećaj nemoći. Kao da me svaki put razoruža jednom rečenicom.

          Ušao sam sutradan kod nje i vrlo ozbiljno rekao: „Uspešan sam u onome što radim i imam dovoljno novca. Šta mi fali? Hoćeš li da izađemo jednom zajedno?“.

          Umesto direktnog odgovora uputila mi je osmeh i rekla: „Uspeh bez ljubavi čini te arogantnim. A bogatstvo bez ljubavi, pohlepnim“. Pretpostavljam da je to značilo NE.

          „A siromaštvo? Kakvom tebe čini siromaštvo?“ – nemoćni bes izazvan njenom mirnoćom i odbijanjem. „Hoćeš li ceo život da prodaješ burek“?

          „Siromaštvo bez ljubavi čini me ponosnom. Moja ljubav je daleko, ali ću je dočekati.“

          Bilo je to definitivno NE.

          Narednih dana uhvatila me je malodušnost. Bilo mi je žao. Svega, a najviše sebe samog. Ova ženica, iz nekog tamo Donjeg Serojevca u Makedoniji, mlađa od mene, naizgled priprosta, pokazala je daleko više duha, mudrosti i životnog iskustva od mene. Njena unutrašnja čvrstinaa bila je ujedno i njena unutrašnja lepota. Dok sam ja provodio dane kao pravi zgubidan  misleći kako sam cool, ona se uhvatila u koštac sa životom i pobeđivala ga svakodnevno. Za koliko bi ona završila prava? Verovatno pre roka.

          Sutradan sam otišao kod nje, ne znajući da je više nikada neću videti.

          „Danas mi je poslednji dan, vraćam se u Makedoniju. Evo probaj ove paketiće, to je recept iz mojih krajeva, napravim ga često sebi za doručak“.

          I stvarno je otišla. Ostavila mi je recepte za projice, tulumbe i pitu – paketiće iz njenog kraja u slanoj i slatkoj verziji. Na sreću imao sam njene misli pribeležene na papiru. I konačno shvatio njenu osnovnu poruku: „Život bez ljubavi nema smisla“.

          I rešio da stučem preostale ispite što pre i odmah se prijavim u vojsku. Uprkos mom opiranju, kao da je sazrevanje neprimetno počelo i lagano potisnulo zezanje.

          Jedno poglavlje mog života očigledno se primicalo kraju.