Skupština

Od svih plodova mora najviše volim kad svinjče padne u more“. Ova legendarna misao izgovorena je na jednom od „muških četvrtaka“ – redovnom okupljanju nekolicine generacijski bliskih prijatelja, od kojih su većina bili i školski drugovi i kumovi. Tradicija muškog okupljanja prvog četvrtka u mesecu nastala je spontano pre dvadesetak godina a rezultirala je formiranjem Udruženja sa jednostavnim pravilima, ciljevima i programskim opredeljenjem:

  • Ne postoji mogućnost prisustva žena ni na koji način;
  • Izučavanje, negovanje i unapređivanje tekovina hedonizma;
  • Sve je na dobrovoljnoj bazi;
  • Lična inicijativa i doprinos svakog člana se ne mere, ne procenjuju i ne uporedjuju sa ostalima;
  • Odluke se donose prostom većinom, a u slučaju prijema novog člana aklamacijom.

Nekadašnji drugovi iz mladosti i komšije iz istog kraja, protekom vremena postajali smo sve više šarolika družina drugačijih životnih stilova i profesija. Naše različitosti i neminovnost životne trke uslovili su nedostatk vremena za druženja, ali zato je postojao Četvrtak. Praktičan istraživački rad na polju boemskog manira i hedonističkog uživanja bili su zajednički imenitelj svakog okupljanja.

Misao o svinjčetu kao omiljenom plodu iz mora izrekao je Ladislav Uhlarik – Lacika, zvanični domaćin Udruženja. Njegovom ljubaznošću, u dvorištu porodične kuće imali smo svoju prostoriju gde su se čuvale relikvije i artefakti Udruženja: fotografije, razglednice, suveniri i slični predmeti kao svojevrsni dokumenti vremena. Nikog nije posebno iznenadila njegova misao, pošto se odavno deklarisao kao gurman, ali koji „ne jede ništa što nema uši“. Ostali članovi na sreću nisu toliko isključivi pa se tokom svih godina na trpezi Četvrtka moglo naći mnoštvo raznih recepata (manje ili više uspešno pripremljenih) zahvaljujući pravilu da se organizatori večere smenjuju svakom narednom prilikom.

Seckajući luk rutinskim pokretima i brzinom profesionalca, Predsedavajući Skupštine mr iure Miroslav Velimirović – Mikelo, aktivno se uključio u diskusiju koja se ozbiljno rasplamsala. Tema je bila izuzetno osetljiva: svinjetina ili plodovi mora? Lacika je vatreno navodio komparativne prednosti svinjetine dvojici članova za koje se znalo da daju primat moru: Dragan Markov, vlasnik i duša legendarnog novosadskog kafića „Limanski pab“ i Dragan Aradski – Šagi, asistent na biologiji, imali su zajedno više ribolovačkih sati na moru i iskustva na palubi broda nego svi mi zajedno.  Uz njih, protiv svinjetine bio je i Ratko Uzelac zvani Rale Kapetan, prvi oficir na brodu prekookeanske plovidbe, čiji povratak s mora i nove dogodovštine smo svi uvek jedva dočekali. Isti stav branio je i Aleksandar Čer, slikar i vajar, a moram da priznam da ni sam nisam bio daleko od takvog opredeljenja.

Međutim, i svinjče je imalo svoje verne poklonike: dečiji psac i profesor književnosti Miroslav Mirče Sopka, sudija za prekršaje Kamenko Kozarski, TV producent i internet čarobnjak Vlada Jovanović,  advokat Goran Petkovski i zvanični ekonom Udruženja, prvi komšija Branko Andrijašević.

Konačno, pošto se radi o organizaciji sa visokim stepenom izražene tolerancije, nakon nekoliko demonstrativnih napuštanja skupa, lupanja vratima i zaricanja, Predsedavajući je presekao stvar: „Ovo se može rešiti samo viteškim dvobojem! Suprotstavićemo dva jela jedno drugom, svako na po jednom Četvrtku. Ocenjivaćemo ih ocenama od 1 do 10 i glasati javno. Neka glavni kuvar razradi detalje“.

Predlog je usvojen jednoglasno.

Glavni kuvar Udruženja, dipl. iure u gradskoj upravi Zlatko Bucalo – Bucke imao je težak zadatak: osmisliti dva jela koja nam do sada nisu bila predstavljena, a da dostojno reprezentuju svoje „poreklo“. Bilo bi sasvim prirodno da je prihvatio zadatak, jer nije slučajno baš on izabran za tu titulu. Kao vrstan kuvar amater mnogu puta spremio nam je izvanredne obroke. Ali, nije. Umesto toga, našao je solomonsko rešenje: „Pošto sam ja osvedočeni ljubitelj ribe a svinjetinu gledam da izbegnem, bio bih pristrasan kada bih se prihvatio da izaberem meni i skuvam jelo.“  Neka to uradi jedini neopredeljen.

Svi su pogledali u mene. Mnogo puta sam im pripremao jela i znali su da umem.

Uprkos opiranju, zvanično sam bio zadužen za zadatak. Bucke je odredio i detaljne propozicije:

a) po jedan prilog uz jelo

b) vino ili drugo piće bira sam konzument

c) ista vrsta peciva za oba jela

Sve je verifikovano zapisnički i uneto u „Knjigu događaja i odluka“, što znači  zauvek zabeleženo i arhivirano za pokoljenja. Time je Plenarna sednica Skupštine Udruženja završena zauzimanjem jedinstvene platforme za realizaciju donetih odluka.

Srećna okolnost je da sam već imao u glavi ideju šta da radim. Dok su se ostali raspravljali, ja sam već tada prebirao u glavi recepte upoređujući pojedina jela iz dva tabora. Elem, odmah sam spisak namirnica (saglasno Pravilniku) dostavio Glavnom kuvaru, on je trebovao sredstva iz odgovarajućeg fonda, zadužio pojedine članove za nabaku namirnica i uz asistenciju Predsedavajućeg odredio datume za degustaciju.

Sledeća dva Četvrtka ostaće zapamćena po rekordnom broju prisutnih članova Skupštine, kao i pridruženih članova, trenutno u statusu posmatrača. Znao sam da sama priprema i kuvanje ne smeju da traju dugo pa sam izabrao jela gde sve ukupno traje oko jedan sat.

Nakon degustacije, na oba zasedanja pristupilo se glasanju. Posle prvog, izgledalo je kao da se pobednik već zna. Pripremio sam „Manastirski file“, – recept francuskih monaha iz XII veka, do kojeg sam davno slučajno došao i poslužio uz krušku kuvanu u vinu i voćni sos (ali to je već neka druga priča).

Ali, na drugom zasedanju je „Hobotnica sa Sardinije“ uz krompir sa dinstanom blitvom takođe požnjela nezapamćen uspeh.

Kada smo prebrojali sve glasove i ocene, shvatili smo da se dogodila neverovatna stvar. Nerešeno! Potpuno poravnat rezultat. U dlaku, decimal, milimetr, gram, kako hoćete….isti broj poena i glasova.

„Trebalo je da dozvolimo Predsdavajućem dva glasa, da bude nepar“ – neko je dobacio. „Ma kakvi, onda treba isto i Glavnom kuvaru i  kuvaru koji je pripremao…“ – već su se javljali oponenti. Ubrzo je rasprava postala žučna, u najboljoj tradiciji naših tolerantnih argumentacija. Na kraju smo doneli Odluku da na sledećem zasedanju glasanjem odlučimo kako je trebalo da glasamo za izbor najboljeg jela, pa da onda ponovimo glasanje o tome, – ukoliko ne bude usvojenih amandmana.

Rešio sam da ih i za na sledećem plenarnom zasedanju razgalim nekom „trećom“ vrstom hrane,pa sam  pripremio kinesko jelo – sečunasku piletinu s kikirikijem.

Na sledećem zasedanju, taman pred početak, na Lacikinoj kapiji pojavile su se dve, nama od ranije dobro poznate komšinice. Baba Juliška, komšinica čelo bašte, i baba  Rožika, – od preko puta, molećivim glasom su pitale: „Deco, vi ste pravi  cirkus, bolji ste od skupštine na televiziji. Jel možemo mi opet malo da slušamo? Nećemo ulaziti“.

Ovaj događaj ostao je zabeležen u analima Udruženja kao jedina prilika kada je ženska noga dotakla među naših prostorija.

 

Sečuanska carska piletina

Sečuanska carska piletina

piletina sa kikirikijem

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Najpopularnije kinesko jelo kod nas

    Ingredients

    Instructions

    1. Pileće grudi iseći na kocke ili trakice. Staviti pirinač da se kuva. Pravilo: šolja pirinča – dve šolje vode, dodati malo soli. Pirinač je skuvan kad sasvim pobeli i upije svu vodu (za svaki slučaj najbolje je probati da li je zrno mekano). Pirinač ispirati u cetki ispod hladne vode dok ne postane sasvim beo i suv, bez sluzi.
    2. Dok se pirinač kuva, naseći povrće: beli deo praziluka na duguljaste trakice, 2 oljuštene šargarepe na vrlo tanke kose kolutiće, celer na tanke štapiće i pola krastavca dobro opranog i neoljuštenog na trouglove ili kockice. Dve šake šampinjona naseći na vrlo tanke listiće. Blago sve posoliti (soja sos je slan) i pobiberiti.
    3. U dubljem tiganju ili voku zagrejati ulje da bude vrelo. Ubaciti piletinu i pržiti minut - dva da porumeni, pa izvaditi i odložiti. U isti tiganj ubaciti sve povrće, šampinjone i dve šake prženog kikirikija (lepše je sa indijskim orahom). Dodati kašičicu soja sosa (ukoliko imate sos od ostriga - „oyster“, dodati kašičicu jer daje divan sjaj i gustinu). Pržiti oko dva minuta stalno mešajući. Vratiti piletinu u tiganj i pržiti sve još dva minuta.
    4. Razmutiti kašičicu skrobnog brašna (Gustin, Čvrstin) u malo vode i dodati u tiganj. Sve dobro promešati. Probati ukus i po potrebi dodati još malo soja sosa (umesto soli), i bibera po ukusu.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Medaljoni u sosu od pečuraka

    Medaljoni u sosu od pečuraka

    medaljoni-1

    By Dubi Published: avgust 23, 2012

      Klasik sa kojim se ne možete obrukati

      Ingredients

      Instructions

      1. Svinjske šnicle od buta (ili teleće) istući kuhinjskim batom da budu tanke. Začiniti ih sasvim blago, sa malo soli i bibera. Naseći luk, beli luk i šampinjione.
      2. Naseckani luk i beli luk prodinstati na malo ulja. Kad postane staklast, ubaciti šampinjone i doliti pola dl belog vina. Ostaviti da kuva.
      3. Za to vreme kesicu krem čorbe od pečuraka otvoriti i instant prah iz kesice presuti u plitku posudu. Svaku šniclu dobro uvaljati u prah krem čorbe od pečuraka.
      4. Šnicle poslagati ili u nauljenu tepsiju za rernu ili ubaciti u kesu za pečenje pa u rernu. Naliti neutralne pavlake za kuvanje. Peći u rerni na 180 stepeni oko 25 - 30 minuta.
      5. Izvaditi iz rerne na tanjir. Dinstane šampinjone preliti preko mesa i pomešati sa saftom iz rerne. Ukrasiti sveže naseckanim peršunovim listom ili secaknim vlascem i kolutovima luka.

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Grofica

       

      Pre desetak godina moja supruga Danka saopštila mi je za ručkom (inače odlična kuvarica) svoju krupnu životnu odluku: želela je da napusti posao izvršnog direktora firme koja je bila rangirana kao 117. po uspešnosti u tadašnjoj SRJ. Čvrstinu svoje odluke pokazala je tako što je, uprkos prelasku na još bolje radno mesto – Predsednika upravnog odbora jedne velike fabrike u Vojvodini, ipak i tamo dala otkaz.

      Ko poznaje Danku Dubajić zna kada ne treba da postavlja suvišna pitanja. Ja ih svakako nisam postavljao. Imao sam samo jedno: „Planiraš li nečim drugim da se baviš?“.

      Umesto odgovora, samo je pokazala na naša dva psića rase Ši-cu (Shih-Tzu) i rekla: „Želim da imam odgajivačnicu“.

      Tokom 2005. web sajt Dankine odgajivačnice bio je rangiran na Googl-u kao 6/10, što je (kako su nam rekli) fantastičan uspeh. Za to vreme, uspela je da proda štence iz svog uzgoja u velik broj zemalja na više kontinenata i sasvim opravda svoju poslovnu odluku. Četiri police dužine zida dnevnog boravka pune pehara svedoče o uspesima njenih pasa na izložbama po svetu.

      Krajem 2006. javila se e-mail porukom na sajt izvesna Maria-Elisa Signorini iz Italije, sa pitanjem ima li štenaca na prodaju. Nakon nekoliko razmenjenih poruka i dogovorenih uslova, najavila je dolazak iz Italije sa ćerkom, svojim kolima. Imala je još jedno pitanje: treba li da ponese konzerve i neku hranu sa sobom(!) Objasnila je to činjenicom da nikada nije putovala nigde istočnije od Austrije i nema pojma gde dolazi.

      „Samo vi dodjite, biće to za vas zanimljivo iskustvo“ glasio je Dankin odgovor. Želeći da saznamo više, pretražili smo internet ukucavši njeno ime. Na naše iznenađenje, pojavio se web sajt sa helikopterskim snimkom ogromnog imanja u Toskani, velike luksuzne vile i slide show sa fotografijama cele grofovske porodice, čiji je ona direktan potomak. Uz to, veterinar po struci, svetski je poznat odgajivač patuljastih pudli i vlasnik lanca dijagnostičkih laboratorija po celoj Italiji. Multimilioner.

      Opšte raširena pojava da su Italijani anti talenti za druge jezike imala je svoj ekstremni pojavni oblik u slučaju Elise i njene ćerke Beatrice. Njihov „Tarzan English“ predstavljao je više smetnju nego sponu u komunikaciji, koliko i moj zarđali italijanski, ali smo se ipak lako i brzo sprijateljili. Kulturološki šok koji su za tri dana doživele obilazeći centar Novog Sada, Petrovaradinsku tvrđavu, galerije, prodavnice, kafiće, restorane i obližnje salaše, ostaće im sigurno uspomena koju će dugo prepričavati prijateljima.

      Pripreme za ugošćavanje podrazumevale su snabdevanje probranim namirnicama kako bismo im što bolje predstavili srpsku i vojvođansku kuhinju.

      Stige su oko devet uveče, umorne od celodnevne vožnje i gladne. Ono što nam nisu rekle dok nismo izneli supu, rinflajš i sarmu je činjenica da su vegetarijanci.

      Sudbina se u tom momentu, kako to već biva, poigrala sa nama. U trenutku dok grozničavo razmišljam šta da im poslužim a da ne bude sendvič bez mesa i jaja, našoj keruši Mei, (opštoj miljenici zvanoj „Mekana“), počeli su trudovi i štenjenje. Elisa, po struci dipl. veterinar i Beatrice, pedijatar u dečijoj bolnici, priskočile su u pomoć. I same odgajivači, znale su da u to doba nema veterinara koji će biti dostupan i još prihvatiti poziv za terenski posao koji će trajati celu noć.

      Mekana se štenila uz ogromne muke, jer su štenci stajali naopako i izlazili nogama. Ponoć je uveliko prošla, a Elisa, Danka i Betaricce su okupane znojem oživljavale i zbrinjavale tek oštenjene mališane, dok su naponi i dalje trajali…

      Kao nemi posmatrač razmišljao sam šta da učinim. Svi smo gladni, pospani i umorni a ovo će još da traje.

      „Manđare“? – pitao sam naglas. „Sendvič“?

      „Si“ rekla je Elisa, „No sendviches, pasta. Penne, – penne di Sorento“.

      Penne su, naravno, koso sečene makarone. Uvek ih imam u ostavi. Makarone iz Sorenta su pretpostavljam, recept. Gledajući Elisu kako je brza, praktična i iskusna u onome što radi, shvatio sam da je treba poslušati, – da predlaže nešto što je brzo, jednostavno i daje dovoljno energije.

      Elem, Elisa je štenila Mekanu i na svom Tarzan engleskom glasno diktirala recep koji sam ja u kuhinji odmah sprovodio u delo. Šampinjoni na luku, paradjz, mladi sir. Lagano, za tren oka složeno i stavljeno u rernu. Da li je do recepta, samog događaja ili svega pomalo, ali nikada mi ni jedna testenina nije prijala kao ta tada.

      Dok su se Sorento makarone pekle u rerni, napravio sam od domaćih kora za pitu i malo povrča kineske prolećne rolnice. Uz to setio sam se da imam kolutove ananasa u konzervi, pa sam časkom pripremio i poslasticu – krajnje jednostavnu a jako osvežavajuću.

      Elisa i Betarice, prebogate grofice koje nisu znale ni gde dolaze, pokazale su te noći izuzteno druagrstvo i požrtvovanje. Prijateljstvo se održalo do danas i veoma nam je drago zbog toga.

      Od onda sam bezbroj puta pripremio ovo jednostavno i ukusno jelo i nikad se nisam obrukao.

      Kineske prolećne rolnice

      Kineske prolećne rolnice

      rolnice

      By Dubi Published: avgust 22, 2012

        Mogu biti vegetarijanske, sa mlevenim mesom, pečurkama, ili u kombinaciji

        Ingredients

        Instructions

        1. Naseći na žilijen ili narendati krupno šargarepu, celer, kupus, papriku, praziluk, list korijandera ili peršuna...propržiti sve kratko i začiniti.
        2. Propržiti susam u tiganju bez ulja, uz mešanje, da ne zagori.
        3. Po želji mleveno meso i/ili sitno seckane šampinjone propržiti na malo luka.
        4. Tanke kore za pitu iskrojiti cca 10 x 20 cm. Dok se punjenje hladi, razmutiti jedno jaje.
        5. Spojiti povrće, susam i šampinjone/meso, dodati kašiku soja sosa i kašičicu ojster sosa (nije obavezno, ali daje lep šmek) i sve dobro izmešati.
        6. Po kašiku punjenja staviti na iskrojenu koru. Razmućenim jajetom namazati bočne i gornju ivicu pa zamotati kao sarmu.
        7. Pržiti u pola cm ulja na umerenoj vatri oko minut-dva sa svake strane, da dobije zlatnu boju. Posuti preostalim susamom.

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress