Sečuanska carska piletina

Sečuanska carska piletina

piletina sa kikirikijem

By Dubi Published: avgust 28, 2012

    Najpopularnije kinesko jelo kod nas

    Ingredients

    Instructions

    1. Pileće grudi iseći na kocke ili trakice. Staviti pirinač da se kuva. Pravilo: šolja pirinča – dve šolje vode, dodati malo soli. Pirinač je skuvan kad sasvim pobeli i upije svu vodu (za svaki slučaj najbolje je probati da li je zrno mekano). Pirinač ispirati u cetki ispod hladne vode dok ne postane sasvim beo i suv, bez sluzi.
    2. Dok se pirinač kuva, naseći povrće: beli deo praziluka na duguljaste trakice, 2 oljuštene šargarepe na vrlo tanke kose kolutiće, celer na tanke štapiće i pola krastavca dobro opranog i neoljuštenog na trouglove ili kockice. Dve šake šampinjona naseći na vrlo tanke listiće. Blago sve posoliti (soja sos je slan) i pobiberiti.
    3. U dubljem tiganju ili voku zagrejati ulje da bude vrelo. Ubaciti piletinu i pržiti minut - dva da porumeni, pa izvaditi i odložiti. U isti tiganj ubaciti sve povrće, šampinjone i dve šake prženog kikirikija (lepše je sa indijskim orahom). Dodati kašičicu soja sosa (ukoliko imate sos od ostriga - „oyster“, dodati kašičicu jer daje divan sjaj i gustinu). Pržiti oko dva minuta stalno mešajući. Vratiti piletinu u tiganj i pržiti sve još dva minuta.
    4. Razmutiti kašičicu skrobnog brašna (Gustin, Čvrstin) u malo vode i dodati u tiganj. Sve dobro promešati. Probati ukus i po potrebi dodati još malo soja sosa (umesto soli), i bibera po ukusu.

    WordPress Recipe Plugin by ReciPress

    Corleone

    „Menjamo godinu,

    mejamo snove,

    menjamo olovke,

    mejamo oružje,

    menjamo mišljenja,

    menjamo uslove reketa,

    menjamo devojke,

    menjamo kola,

    menjamo lovu,

    ALI NIKADA DRUGOVE SVOJE!“

    Legenda kaže da je na dočeku Nove 1936. godine ovim rečima nazdravio svojim saradnicima lično Al Kapone.

    Dve nedelje odmora na Siciliji, kojim sam sebe počastio posle naporne radne zimske sezone bile su, činilo se, pun pogodak. U Novom Sadu još je padala kiša a zima je teško ustupala mesto stidljivom proleću. Ovde je već bilo 20-tak iznad nule, – samo sunce, svetlo plavo nebo i tamno, duboko more. I sicilijanski krečnjak, kojim sam se verao želeći da pronađem Korleone. Bio je to zadatak koje sam sebi obećao još od kada sam prvi put gledao „Kuma“ i ponavljao svih ostalih nekoliko stotina puta, gledajući ga ponovo: ako ikada posetim Siciliju, proveriću kako izgleda Korleone – malo mesto u planini odakle potiče veliki Don Vito Korleone, kako je napisao Mario Puzo. U stvarnosti mafijaški klan Corleonezi bio je jedan od najjačih u istoriji organizacije poznate kao Mafia.  Salvatore Rina, Michelle Navara, Leoluca Bogarella – samo su neka od najpoznatijih imena. I naravno, Don svih donova, neprikosnoveni poglavar cele organizacije poslednjih decenija XX veka, Bernardo Provenzano. Istorija kaže da je tridesetak godina bio nedostupan policiji i neuhvatljiv, a da je uspešno upravljao organizacijom sve vreme. Zbog toga mi je bio fascinantan podatak da je lokalna vlast izmenila naziv jedne ulice u Korleoneu i nazvala je ulica 11. aprila, – u sećanje na dan kada je Provenzano uhapšen.

    Setio sam se ove zdravice, koju sam negde pročitao dok sam razmišljao je li bilo pametno što sam nazvao Totoa a on me naterao da obećam da ću posetiti njegovog nećaka Vittoria, koji je, (gle čuda) živeo u Korleoneu. Putovao sam iz Palerma gde sam na aerodromu iznajmio kola. Još uvek kvalitetan asfalt vodio me je pored malih mesta Marineo i Bolognetta, ukupno 56 kilometara do table sa natpisom Corleone. Rešio sam da parkiram na prilazu i poslednji deo uspona prođem pešice, (nadmorska visina je 628 metara) vekovima starim prilaznim putem za pešake.

    Uzana staza vodila je do srednjevekovne kule – osmatračnice nazvane Saracena, jer su je sazidali Mavarski osvajači. Bila je usečena u stene, očigledno osmišljena tako da bude širine samo za jednu osobu. Kretanje u koloni čini lakšu metu, pomislio sam. Kakva lukava a jednostavna zamisao: nemoguće je napasti frontalnim jurišom, a nemoguće je i povlačiti se brzo. Pridošlice su prinuđene da se kreću u koloni jedan po jedan, a što ih je više, teže im je da napadnu ili da pobegnu nazad. Kakva efkasna klopka.

    Svoj najveći procvat ostrvo je doživelo za vreme vladavine nemačkog cara Fridriha II, rođenog na Siciliji od majke Sicilijanke, prve supruge tadašnjeg nemačkog kralja. Iako unuk legendarnog Fridriha Barbarose – ujedinitelja nemačkih kneževina, odrastanje u ravnopravnoj šarolikosti muslimanske i hrišćanske kulture omogućilo je mladom Fridrihu široko obrazovanje i drugačiju viziju. Saraceni, koji su činili polovinu populacije na ostrvu oplemenili su Siciliju slatkišima i začinima Orijenta, umetničkim zanatstvom, čipkastom arapskom arhitekturom, planskim navodnjavanjem i nadaleko čuvenim ratničkim veštinama.

    Istorija ovih brda budila je u meni osećaj strahopoštovanja. Koliko je osvajača prošlo ovuda, koliko li je krvnih osveta počinjeno? Krvava sudbina Sicilije kao da je zauvek konzervirana u predelima oko ovog mesta.

    Vittoriova kuća bila je od onih koje se na jugu Italije nazivaju Masaira. Ne prevelike, to su kuće sa ravnim krovovima, građene od krečnjačkog kamena zvanog Tufa. Obično su okrečene u belo ili su boje terakota, zbog specifičnog crvenkastog maltera. Svetlo plava drvena vrata bez proreza ojačana gvozdenim okovima i visok zid oko kuće nagoveštavali su mnogo više od funkcije stanovanja.

    Hej, pa nisi se mnogo promenio od kad si kuvao moju jagnjetinu“ – Vittorio je iskrivio svoje koštunjavo lice u nešto poput osmeha, zagrlio me i poljubio u oba obraza. Nisam vraga, pomislio sam. Desetak kila više i mnogo manje kose…

    Plan za naredna dva dana zvučao je savršeno: Vittorio će da me ugosti i provede, upozna s drugarima, pa ćemo da jedemo, pijemo i uživamo.

    Prva usputna stanica bila je kuća njegovog „pobratima“ Luke, koji je trebalo da pođe sa nama u šetnju. Lucca je bio naizgled bezazlen lik, bucmast i veseo, vrlo ljubazan. I njihov prijatelj, Lukin kum Nicolo bio je prema meni izuzetno predusretljiv, iako je bio sušta suprotnost: suvonjav, koščatog lica i ruku, jakih obrva i dlakav, kose toliko crne da je na suncu izgledala teget plavo.

    Sedeli smo u bašti simpatičnog restorana u glavnoj ulici. Vlasnik – špicasti čovečuljak po imenu Luigi  je došao lično da nas pozdravi, da se upozna sa mnom i sazna imam li nekih posebnih želja. Gotovo se polomio da mi detaljno ispriča o svim jelima koja će nam poslužiti. Nisam ni stigao da ga pitam za recepte, a već se ponudio da mi ih pokloni, kao poseban znak pažnje. Dok sam ispijao drugu čašu gazdinog crnog (lične zalihe), doneo mi je podmetač za tanjir na pergament papiru na kojem je bio odšatmpan kompletan meni (kasnije sam ga uramio i okačio na zid kuhinje) i na listu papira napisane recepte (koje sam odmah prepisao, da ih slučajno ne izgubim).

    Prolaznici su se srdačno javljali i pozdravljali, zastajali na par reči razgovora. Bio sam oduševljen ljubaznošću i gostoprimstvom ovih ljudi. Eto, kako je pogrešan stereotip o mračnoj zatvorenosti Sicilijanaca, pomislio sam. Moje razdragano raspoloženje bilo je taman na vrhuncu, kada je jedan od pridošlica seo za naš sto, poljubio Vittoria u desnu šaku i sa velikim poštovanjem ga oslovio sa „Don Vitto“.

    Don?

    Don  Vitto?

    Don Vitto iz Corleonea?

    Pošto sam ceo svoj život bio alergičan na koincidencije, i manja od ove bi mi uzbunila sve alarme. Ma kakvi alergičan, -  bio sam vakcinisan od verovanja u koincidencije. Vakcinu sam primio poodavno, u višim razredima Životne škole. Leva obrva počela je da mi igra.

    Krišom sam počeo da zagledam svoje domaćine. Don Vitto je imao na sebi samo košulju i otkopčan prsluk, ali je zato Lucca imao čudno ispupčenje ispod sakoa. Nicolo je imao ispupčenje na boku, pokriveno sakoom, ali i otežalu plitku sportsku torbu koju je neprimetno spustio ispod stola. Moje otrežnjenje bilo je munjevito i propraćeno zujanjem u ušima, graškama znoja i delimičnim gubitkom daha. Ruke su počele da mi drhte a želudac da se grči.

    Nije ti dobro, prijatelju?“ – Vitto mi se uneo u lice. „Nešto si bledunjav“.

    Pokušao sam da mu odgovorim, ali sam otvarao usta na prazno, kao riba na suvom. Nikako da dođem do daha.

    Luiđi“, – Vitto nije govorio glasnije od šapata, a gazda se već stvorio kod nas. „Donesi mom prijatelju čašicu one tvoje Grappe, da ga povratimo. Umoran je od puta.“

    Rakija je bila izvanredna, kao i ceo ručak. Fantastičan obrok me je malo povratio, ali zebnja me nije napuštala. Primećivao sam diskretne poglede naše dvojice telohranitelja koji između zalogaja sistematski šaraju okolinu, stalno na oprezu. Očigledno nije slučajno što je Vitto seo leđima okrenut zidu, a njih dvojica raspoređeni  tako da svaki nadzire ulicu sa drugog kraja. Niko nije mogao da priđe neprimećen. Uzana staza, uklesana samo za jednog napadača, pomislio sam. Kakvo sranje!

    Uprkos mom navaljivanju da se vratimo kući, ostali smo tamo veći deo popodneva.

    Do večere smo vreme proveli šetajući po gradu. Ako sam stao pred nekim izlogom koji bi me zainteresovao, odmah bi neko izašao iz radnje, ljubazno pozdravio moje domaćine i mene počastio nečim iz prodavnice. Bilo je to za mene sasvim novo i jedinstveno iskustvo – strahopoštovanje sugrađana i moć ovih ljudi bili su uočljivi na svakom koraku.

    Kako se približavala noć, meni je ponovo počelo da zuji u ušima. Nisam želeo da prenoćim kod Vitta, bez obzira na sve. Kako da mu kažem, a da ga ne uvredim? Ne bi bilo lepo uvrediti ga. Znao sam da poslednji trajekt kreće uveče oko deset, i po svaku cenu sam hteo da budem na njemu.

    Konačno sam smogao snage da mu saopštim kako moram hitno da se vratim, jer imam iznenadni posao koji ne trpi odlaganje. Uz veliko ubeđivanje i pompezno gestikuliranje, Vitto je pristao, ali je postavio jedan uslov ( zašto Sicilijanci uvek imaju neki uslov? ): da ponesem jedan „paketić“ koji treba da predam nekom njegovom kad se iskrcam na kopno. „Paket ne bi trebalo da otvaraš“, rekao je dok smo se ljubili za rastanak – „Tako je bolje za sve“.

    Kroz glavu mi je proletelo koliko puta sam čuo da kada šalju pošiljku droge, ubace nekom turisti paket za koji i ne zna da ga nosi, pa dojave policiji. To se zove „tovarna mazga“. Dok ga hapse, pravi kurir prenese sto puta više.

    E samo mi je to još trebalo. Dok je trajekt polako ispljovljavao a ja mlitavo mahao ka doku, osećao sam ogromno olakšanje. Paket je bio u manjoj sportskoj torbi (u čemu bi drugom) i ne baš tako lagan. Taman sam hteo da ga otvorim (iako je radoznalost ubila mačku) a dvojica karabinjera su banula u kabinu. U trenutku sam bio mokar od znoja. Šta hoće? Da me ipak nisu namerno otkucali? Da nisam ja „tovarna mazga“?

    Passaporte“, rekao je jedan ljubazno. Uložio sam krajnji napor da izgledam smiren, ali su primetili da nešto nije u redu.

    Gospodine, ako Vam je prvi put, moguće je da ćete imati morsku bolest. Ne brinite, malo tečnosti, pa malo povraćanja i biće sve u redu. Nije dobro pred plovidbu piti alkohol i mnogo jesti. Vaš pasoš je u redu, želimo Vam srećan put“.

    Sručio sam se na krevet i tupo zurio u plafon desetak minuta. Kad je jednolično ljuljuškanje počelo da me smiruje, otvorio sam torbicu. Kartonska kutija sa poklopcem bez ikakvog kanapa ili bravice. Otvorio sam je. Iz kutije mi se hladnim sjajem čelika smešio pištolj Beretta kalibra 22. Gledali smo se nekoliko sekundi pre nego što sam ga uzeo u ruku.

    Iznenadila me je njegova težina – nije baš bila onakva kakvu sam očekivao. Bio je prilično lagan. Čak i bez metaka u magacinu, morao bi biti teži. Neke stvari se teško zaboravljaju – iskustvo sa ratišta sa raznim oružjem ostalo je, izgleda dovoljno sveže.

    A onda sam ugledao mali koverat ispod, sa mojim imenom. Otvorio sam ga i pročitao sledeći sadržaj:

    Kada si mi javio da ideš na Siciliju, i još da bi do Korleonea, nisam odoleo da ne javim Vittu. A kad si počeo da me ispituješ o mafijašima, rodila mi se ideja. Koliko puta sam ti govorio da ništa nije onako kako izgleda? Nadam se da će ova šala da te nauči da drugačije gledaš na stvari. Pištolj je dečija kopija. Moji rođaci su samo ugledni ali ispravni ljudi. Kakav si, prevario bi te i moj unuk. Voli te Toto. P.S. Ne ljuti se, bilo je to jače od mene“.

    Šta reći? Sicilijanac. Još jednom mi je podvalio.

     

    Pohovani kolutići luka

    Pohovani kolutići luka

    Pohovani luk 3

    By Dubi Published: avgust 27, 2012

      I izgled i ukus

      Ingredients

      Instructions

      1. Nekoiko glavica luka srednje veličine (računati 1 glavicu po osobi) očistiti od ljuske i naseći na ploške – koturove širine prsta. Razdvojiti svaki kotur da se dobiju prstenovi.
      2. Tako dobijene prstenove – kolutove luka posoliti i blago začiniti biberom i suvim začinom. Dobro promešati, pazeći da se kolutovi ne pokidaju. Začinejne kolutove uvaljati brašno.
      3. Zagrejati ulje u većoj količni – otprilike 1cm ulja u posudi za prženje (šerpa, duboki tiganj, vok...) ili fritezu na najjaču vatru. Spustiti 5-6 kolutova luka u vrelo ulje i pržiti kratko, dok ne dobiju zlatnu boju (veća količina luka bi smanjila temperature ulja).
      4. Probati i po potrebi dosoliti. Po želji poprskati majonezom, limunovim sokom ili soja sosom, sitno seckanim peršunovim listom ili korijanderom

      WordPress Recipe Plugin by ReciPress

      Willie’s Steak

      Willie's Steak

      Grilovan i mariniram stejk

      By Dubi Published: avgust 27, 2012

        Biftek na vrhunski način

        Ingredients

        Instructions

        1. Komade bifteka (dobra zamena je goveđi file, tzv. “lažni biftek”) standardne debljine (oko 3 - 4 cm), marinirati i držati što duže u marinadi da omekšaju, najbolje u frižideru. Priprema marinade: 3-4 supene kašike suncokretovog ulja, ¼ glavice luka ili jedan mladi luk seckan na sitno, desetak nagnječenih raznobojnih zrna bibera, nekoliko nagnječenih čenova belog luka, supena kašika senfa (običnog, ne sa renom), grančica ruzmarina, 2 isecpkana lista lorbera, malo soli, suvog začina i dve supene kašike crnog vina, jačeg, ili konjaka (naš vinjak takođe odgovara). Ako nešto od sastojaka nedostaje, bez brige – biće ukusno svakako.
        2. Izvađene i oceđene od marinade, bifteke pržiti na jakoj vatri, - u tiganju na malo sosa od marinade, ili na roštilju (bez marinade). Biftek se prži oko 35 minuta - ukoliko želite na roštilju unakrsne kose crte preko mesa, svakih 8 minuta treba okrenuti stejk i voditi računa da tragovi budu lepo ukršteni. Na taj način će stejk ostati malo siroviji u sredini a hrskav spolja. Ko voli pečenije, neka ga drži još malo na vatri.
        3. Ako je u tiganju, pre vađenja iz tiganja posuti pola ostatka marinade preko bifteka (sačuvati sa strane još kašiku - dve marinade) i ostaviti oko minut da krčka. Posuti čašicom konjaka (ili brendija) i zapaliti - flambirati. Vatru ugasiti ostatakom marinade. Ako je sa roštilja, skloniti sa vatre i preliti marinadom.
        4. Vrlo je važno ostaviti meso pokriveno folijom ili poklopcem da stoji 7-10 minuta, pa onda seći (biće sočnije).

        WordPress Recipe Plugin by ReciPress

        Flambirana kruška u karamelu

        Flambirana kruška u karamelu

        karamelizirane kruške 1

        By Dubi Published: avgust 26, 2012

          Omiljeni slatkiš na svim kontinentima

          Ingredients

          Instructions

          1. Oljuštiti, očistiti i naseći na četvrtine kruške. Računati pola kruške po osobi.
          2. U tiganj usuti kašičicu ulja, dodati 2 kašike putera i 2 kašike smeđeg šećera. Mešati dok se otopi i stvori karamel sos.
          3. Kruške položiti u tiganj i polako ih dinstati u karamelu. Posle 3 minuta dodati sok 1 pomorandže i kašičicu narendanu kore pomorandže. Izjednačiti mešanjem i prelivati kruške.
          4. Probati ukus i ako je preslatko, dodati par kapi limunovog soka. Kuvati još 5 minuta. Potom dodati kašiku likera od kruške ili rakije viljamovke i zapaliti. Sačekati da se plamen ugasi kad ispari alkohol.
          5. Poslužiti preliveno karamel saftom, ukrašeno sušenim voćem i/ili listićima badema.

          WordPress Recipe Plugin by ReciPress

          Rezanci od povrća

          Rezanci od povrća

          rezanci od povrća

          By Dubi Published: avgust 23, 2012

            Savršen i atraktivan prilog

            Ingredients

            Instructions

            1. Opran i neoljušten krastavac iseći uzdužno na četvrtine i odstraniti semenke. Tikvicu oljuštiti, iseći uzdužno na četvrtine i odstraniti semenke. Crvenu papriku očistiti od peteljke i koštica, šargarepu oljuštiti.
            2. Krastavac, tikvicu i papriku iseći nožem na tanke dugačke rezance. Šargarepu obraditi ljuštilicom skidajući slojeve u dugačke trake. Beli deo praziluka raseći uzdužno na četvrtine i seckati na trake.
            3. U tiganj sipati 2 kašike ulja. Rezance od povrća ubaciti po redosledu tvdoće: papriku pržiti minut, pa ubaciti praziluk i krastavac pa pržiti minut. Onda ubaciti šargarepu i tikvice i sve pržiti još 3 minuta. Dodato so, biberi malo suvog začina po ukusu.

            WordPress Recipe Plugin by ReciPress

            Skandinavski krompir

            Skandinavski krompir

            Skandinavski krompir 3

            By Dubi Published: avgust 23, 2012

              Najlepši krompir iz rerne

              Ingredients

              Instructions

              1. Birati veće, jedanke, okrugle ili jajaste krompire. Računati 2 - 3 krompira po osobi. Oljuštiti krompir, preseći ga uzdužno po polovini. Zarezati nožem 3-4 poprečna reza od gore do pola visine krompira, da se naprave uski džepovi. Zagrejati rernu na 180 stepeni.
              2. Polutke poslagati u blago nauljenu tepsiju. Svaku polutku dobro posoliti i začiniti biberom i suvim začinom. Potom svaku orositi prstohvatom slatke aleve paprike pa poprskati sa par kapi ulja.
              3. Peći krompir u rerni oko 45-60 minuta (zavisno od veličine) dok ne dobije zlatnu pokoricu. Izvaditi i u svaki prorez staviti listić belog luka i posuti ruzmarinom. Višak belog luka ostaviti u tepsiji, odličan je kratko pečen. Peći krompir još 7-8 minuta.

              WordPress Recipe Plugin by ReciPress

              Grofica

               

              Pre desetak godina moja supruga Danka saopštila mi je za ručkom (inače odlična kuvarica) svoju krupnu životnu odluku: želela je da napusti posao izvršnog direktora firme koja je bila rangirana kao 117. po uspešnosti u tadašnjoj SRJ. Čvrstinu svoje odluke pokazala je tako što je, uprkos prelasku na još bolje radno mesto – Predsednika upravnog odbora jedne velike fabrike u Vojvodini, ipak i tamo dala otkaz.

              Ko poznaje Danku Dubajić zna kada ne treba da postavlja suvišna pitanja. Ja ih svakako nisam postavljao. Imao sam samo jedno: „Planiraš li nečim drugim da se baviš?“.

              Umesto odgovora, samo je pokazala na naša dva psića rase Ši-cu (Shih-Tzu) i rekla: „Želim da imam odgajivačnicu“.

              Tokom 2005. web sajt Dankine odgajivačnice bio je rangiran na Googl-u kao 6/10, što je (kako su nam rekli) fantastičan uspeh. Za to vreme, uspela je da proda štence iz svog uzgoja u velik broj zemalja na više kontinenata i sasvim opravda svoju poslovnu odluku. Četiri police dužine zida dnevnog boravka pune pehara svedoče o uspesima njenih pasa na izložbama po svetu.

              Krajem 2006. javila se e-mail porukom na sajt izvesna Maria-Elisa Signorini iz Italije, sa pitanjem ima li štenaca na prodaju. Nakon nekoliko razmenjenih poruka i dogovorenih uslova, najavila je dolazak iz Italije sa ćerkom, svojim kolima. Imala je još jedno pitanje: treba li da ponese konzerve i neku hranu sa sobom(!) Objasnila je to činjenicom da nikada nije putovala nigde istočnije od Austrije i nema pojma gde dolazi.

              „Samo vi dodjite, biće to za vas zanimljivo iskustvo“ glasio je Dankin odgovor. Želeći da saznamo više, pretražili smo internet ukucavši njeno ime. Na naše iznenađenje, pojavio se web sajt sa helikopterskim snimkom ogromnog imanja u Toskani, velike luksuzne vile i slide show sa fotografijama cele grofovske porodice, čiji je ona direktan potomak. Uz to, veterinar po struci, svetski je poznat odgajivač patuljastih pudli i vlasnik lanca dijagnostičkih laboratorija po celoj Italiji. Multimilioner.

              Opšte raširena pojava da su Italijani anti talenti za druge jezike imala je svoj ekstremni pojavni oblik u slučaju Elise i njene ćerke Beatrice. Njihov „Tarzan English“ predstavljao je više smetnju nego sponu u komunikaciji, koliko i moj zarđali italijanski, ali smo se ipak lako i brzo sprijateljili. Kulturološki šok koji su za tri dana doživele obilazeći centar Novog Sada, Petrovaradinsku tvrđavu, galerije, prodavnice, kafiće, restorane i obližnje salaše, ostaće im sigurno uspomena koju će dugo prepričavati prijateljima.

              Pripreme za ugošćavanje podrazumevale su snabdevanje probranim namirnicama kako bismo im što bolje predstavili srpsku i vojvođansku kuhinju.

              Stige su oko devet uveče, umorne od celodnevne vožnje i gladne. Ono što nam nisu rekle dok nismo izneli supu, rinflajš i sarmu je činjenica da su vegetarijanci.

              Sudbina se u tom momentu, kako to već biva, poigrala sa nama. U trenutku dok grozničavo razmišljam šta da im poslužim a da ne bude sendvič bez mesa i jaja, našoj keruši Mei, (opštoj miljenici zvanoj „Mekana“), počeli su trudovi i štenjenje. Elisa, po struci dipl. veterinar i Beatrice, pedijatar u dečijoj bolnici, priskočile su u pomoć. I same odgajivači, znale su da u to doba nema veterinara koji će biti dostupan i još prihvatiti poziv za terenski posao koji će trajati celu noć.

              Mekana se štenila uz ogromne muke, jer su štenci stajali naopako i izlazili nogama. Ponoć je uveliko prošla, a Elisa, Danka i Betaricce su okupane znojem oživljavale i zbrinjavale tek oštenjene mališane, dok su naponi i dalje trajali…

              Kao nemi posmatrač razmišljao sam šta da učinim. Svi smo gladni, pospani i umorni a ovo će još da traje.

              „Manđare“? – pitao sam naglas. „Sendvič“?

              „Si“ rekla je Elisa, „No sendviches, pasta. Penne, – penne di Sorento“.

              Penne su, naravno, koso sečene makarone. Uvek ih imam u ostavi. Makarone iz Sorenta su pretpostavljam, recept. Gledajući Elisu kako je brza, praktična i iskusna u onome što radi, shvatio sam da je treba poslušati, – da predlaže nešto što je brzo, jednostavno i daje dovoljno energije.

              Elem, Elisa je štenila Mekanu i na svom Tarzan engleskom glasno diktirala recep koji sam ja u kuhinji odmah sprovodio u delo. Šampinjoni na luku, paradjz, mladi sir. Lagano, za tren oka složeno i stavljeno u rernu. Da li je do recepta, samog događaja ili svega pomalo, ali nikada mi ni jedna testenina nije prijala kao ta tada.

              Dok su se Sorento makarone pekle u rerni, napravio sam od domaćih kora za pitu i malo povrča kineske prolećne rolnice. Uz to setio sam se da imam kolutove ananasa u konzervi, pa sam časkom pripremio i poslasticu – krajnje jednostavnu a jako osvežavajuću.

              Elisa i Betarice, prebogate grofice koje nisu znale ni gde dolaze, pokazale su te noći izuzteno druagrstvo i požrtvovanje. Prijateljstvo se održalo do danas i veoma nam je drago zbog toga.

              Od onda sam bezbroj puta pripremio ovo jednostavno i ukusno jelo i nikad se nisam obrukao.